Papa Lav XIV. proglasio je početkom godine posebnu jubilarnu godinu – Godinu sv. Franje – koja traje od 10. siječnja 2026. do 10. siječnja 2027., u spomen na 800. obljetnicu smrti sv. Franje (1226.) utemeljitelja franjevačkog reda. Godina sv. Franje je na poseban način upućena članovima franjevačkih obitelji Prvog, Drugog i Trećeg reda, redovničkog i svjetovnog, te institutima posvećenog života i udrugama nadahnutim franjevačkom duhovnošću, ali milost se proteže i na sve vjernike koji hodočaste u bilo koju franjevačku crkvu ili crkvu posvećenu sv. Franji te ispune sve što je predviđeno za primanje oprosta (uvjeti na kraju teksta).
Ovim izborom papa Lav XIV kao da hoće reći da franjevačko nadahnuće, koje je bilo jako naglašeno u pontifikatu pape Franje, – a koje obilježava siromaštvo, jednostavnost, briga za najmanje, ekologiju i mir – nije bilo vezano samo za osobu jednog pape, nego ostaje trajni poziv Crkve kao takve.
U dekretu proglašenja to izravno i spominje: kako se sv. Franjo znao učiniti siromašnim i poniznim tako da je prozvan alter Christus na zemlji, isto tako pozvani su i svi krštenici biti Kristovi svjedoci mira i pravde te u svakodnevici živjeti evanđeosku jednostavnost, poniznost i bratsku ljubav. Nastavljajući se na duh Jubileja 2025 ista poziva na obraćenje, želi nadu hodočasnika pretvoriti u žar djelotvorne ljubavi. To se, dakako, ne postiže apstraktnom pobožnošću prema sv. Franji, što zasigurno ni on sam ne bi želio, već prvenstveno konkretnim djelima milosrđa i ljubavi; djelima kojima prethodi ispovijed, post i molitva. Zato ćemo se u ovom tekstu najprije osvrnuti na sv. Franju pitajući se što je u njemu bilo tako privlačno da je tolike ljude oduševio i oduševljava. Kako je uspio privući toliko braće i što mi iz njegova načina života možemo naučiti?
Uspjeh franjevaštva
Sv. Franjo je uspio privući toliko braće zato što nije bio isključiv glede načina života braće. Naime, u svom djelovanju znao je skladno povezati različite polove ljudskog i kršćanskog života. Ono što se mnogima činilo nespojivim kod njega je, čini se, bilo komplementarno. Drugim riječima, kod njega osobna mistika nije dokidala politiku, javno zauzimanje za stvari koje se svih tiču; također ni duhovnost nije u njegovu poimanju relativizirala spoznaju. Franjo dopušta sv. Anti da predaje svetu teologiju ali ipak napominje da to čini tako da ne ugasi duh svete molitve. Time poručuje da je rad, poučavanje i istraživanje po sebi dobro, ali ono ne isključuje osobni odnos s Bogom. Štoviše, Bog se proslavlja kad čovjek razvija darove (karizme) koje je od njega primio.
Ukratko, akcija i kontemplacija stoje u komplementarnom, a ne isključujućem odnosu.
Nadalje, navedeni balans možemo uočiti i kod odabira mjesta djelovanja braće i samog sv. Franje. Naime, kod njega samotišta, u kojima se dublje ponire u molitvu i gradi osobni odnos s Bogom, nisu privilegirana u odnosu na trgove. Potrebno je i jedno i drugo, pazeći ipak na raspored: prvo ide kao priprema osobna molitva Bogu, na koju se često i sam povlačio, ali nakon molitve slijedi propovijedanje, javno svjedočenje na trgu, zauzimanje za mir, nenasilje i dobro drugih (sve do susreta s egipatskim sultanom).
Možda se baš tu u toj fleksibilnosti tako prirođenoj franjevaštvu, odnosno bolje rečeno u otvorenosti Duhu Svetomu – generalnom upravitelju Reda – krije uspjeh Franjevačkog reda. Zatvorenost istom, a posvećenost vlastitim projektima, dakako, možemo vidjeti i kao razlog aktualne krize franjevačke karizme.
Kako nam je poznato Franjo je svoju braću pozivao da žive prema okolnostima mjesta i vremena: secundum loca et tempora. To hoće reći da Franjo uvažava kontekstualnost i sukladno principu utjelovljenja nastoji utjeloviti evanđelje u konkretno društvo i vrijeme. On je težio za tim da ljudima koje susreće bude konkretan primjer življenja po evanđelju. Upravo zahvaljujući toj fleksibilnosti i gotovo averziji prema unificiranosti, koja „gasi duh“, bio je otvoren put za najrazličitije oblike franjevačkog življenja i identiteta. To je vjerojatno i razlog zašto je franjevački red mogao zadržati svoju svježinu i vitalnost, opstati cijelih osam stoljeća, i u današnjemu svijetu biti posvuda prisutan s različitim inicijativama. Ne treba se stoga ni danas bojati, kad se Red brojčano smanjuje, da će nestati. Puno više od samog smanjenja broja, odnosno kvantitete članstva, moramo se bojati smanjenja kvalitete – snage svjedočanstva koja jedina obnavlja i podgrijava žar franjevačke karizme.
Franjo uzor života
Fra Ivon Ćuk, naš poznati franjevac i pisac vjerske tematike koji je koristio i pseudonime Yves Ivonides i Dian Baton, ističe kako nam Crkva u sv. Franji ne donosi samo uzor osobnog odnosa s Bogom, nego i uzor društvenog djelovanja. Naime, sv. Franjo je doista mijenjao društvo svog vremena. O tome fra Ivon piše ovako: „Sve je u njemu skladno i nepomućeno. U njemu je cvjetao mir, a ne buna, blagost a ne razdražljivost, srdačnost a ne odbojnost, neka draž i ljupkost a ne mrzovolja. (…)
Franjo nije htio rušiti društvo, optuživati i rovariti, predbacivati i kritizirati. Nema u njemu ni truna društvenoga revolucionara, tih jedinih priznatih junaka našega doba. U Franjinoj duši nema nikakve rušilačke primisli. On želi samo jedno: ljubiti Boga u siromaštvu i slobodi!“
Eto kako i u ovom vremenu narcizma i bijesa tako prisutnog, kako u pjesmi, kazalištu i filmu tako i među ljudima u svakodnevici, možemo učiti o miru, strpljenju i služenju drugima od sv. Franje. Ponajprije se od njega trebamo naučiti zahvalnosti. Da, ona je ključna vrlina koja nam danas jako nedostaje. Ona nije tek puko stajalište ili osjećaj, već odraz naše cjelokupne nutrine koja osobito u nekim veličanstvenim ali također i u nekim graničnim slučajima ima potrebu „nekomu“ zahvaliti, odati priznanje.
Zahvalnost po svojoj naravi upućuje na Boga jer svako zahvaljivanje „svemiru“, „sudbini“ ili „sreći“ je za nju preapstraktno. Ona nas fokusira na bitno, na ono što je dobro u nama i u drugima te nas čuva od moderne pošasti ogorčenja i umora životom.
Tu nam je sv. Franjo pravi uzor, učitelj zahvalnosti. Cijeli njegov život bio je pjesma Bogu. Božji trubadur nije se nikad umarao u divljenju svemu što ga okružuje i u zahvaljivanju Tvorcu svega. U tome, kao i u drugim krepostima, Franjo je nanadmašni uzor svoj braći franjevcima. Razmišljajući o tom Alexandre Masseron, poznati francuski pisac i književnik, ističe:
“Franjevci su pripadnici reda koji je osnovao jedan od najvećih genija čovječanstva. Oni oponašaju kreposti i mane svoga osnivača, ali kreposti umanjuju jer ih nije moguće povećati, a mane uvećavaju jer ih nije moguće umanjiti. To su izvanredno simpatični i popularni tipovi, jer ostaju jednostavni u kompliciranom svijetu i veseli u žalosnom svijetu“.
Da, ostati jednostavni i veseli, mala braća, vjerni Bogu i bliski ljudima to je trajni izazov i sveta zadaća.
Franjo, nadahnuće umjetnika
Franjo objektivno nije bio ni umjetnik ni erudit u formalnom smislu. Bio je sin bogatog trgovca tkaninama, imao je skromno obrazovanje, pisao jednostavno i kratko. Pa ipak, nekoliko karakteristika učinilo ga je vječnim nadahnućem kreativnih i misaonih duhova – umjetnika i intelektualaca svih vremena. Za ovu prigodu možemo izdvojiti samo tri „stvari“ koje su Franju učinili popularnim. Prvo, Franjo je imao izniman dar da vidi svaku stvar u njezinoj jedinstvenosti i ljepoti — brata vuka, sestru vodu, brata sunce. U tom smislu njegov hvalospjev stvorenja (Cantico di Frate Sole) ne predstavlja samo pobožnu pjesmu, već je prvi veliki lirski tekst na talijanskom narodnom jeziku, po čemu je onda sv. Franjo preteča Dantea. Svaki pjesnik i slikar u njemu prepoznaje srodnu dušu koja na sve oko sebe gleda drukčije od ostalih.
Drugo, intelektualci i umjetnici često se nalaze u napetosti s različitim institucijama — a Franjo je utjelovio radikalnu slobodu duha unutar vjere, a opet bez dogmatske krutosti. Nije gradio teološke sustave, ni tražio moć; jednostavno je živio, svjedočio, radovao se životu. To ga čini privlačnim i sekularnim misliocima — tako da ga čak i neki nekršćanski intelektualci cijene.
I još kao treće možemo dodati da ondje gdje je srednjovjekovna pobožnost znala biti tjeskobno asketska i antitjelesna, Franjo je bio sasvim prirodan: prirodu i materijalni svijet doživljavao je kao sakrament, kao prozirnu ikonu Božje ljepote. Tu estetsku, štoviše, umjetničku dimenziju svaki umjetnik intuitivno razumije i zato cijeni sv. Franju. Osim ljepote koju je otkrivao u stvorenome, Franjo je imao i izniman smisao za konkretnog čovjeka. Za njega priroda nije bila majka već sestra, a u svakom čovjeku gledao je brata.
Izgradnja mira, pravednosti i bratstva
Razmišljajući o specifičnostima franjevačkog reda koja su mu omogućila tako dugo trajanje i plodnost u poslanju fra Tomislav Šagi Bunić, naš najveći postkoncilski teolog, piše kako je Franji i njegovim sljedbenicima bila “najvažnija konkretna ljudska osoba”, a da za strukture nisu imali previše sluha. Franjevcima je od samih početaka “pravo mjesto među običnim pukom, i ako tko zavređuje više pažnje, to je onaj koji je više životom pogođen”. Nadalje, Šagi ističe i neke Franjine karakterne osobine koje su pronašle mjesto i u životima njegovih duhovnih sinova. Jedna od takvih je i ta što je Franji bila draža spontanost nego proračunatost, stvarnost nego ideja. Upravo u potonjoj misli prepoznajemo nadahnuće za današnje djelovanje kao i dodirnu točku s papom Franjom, koji je i ime Franjo uzeo u čast asiškog siromaška. Naime, u svom programatskom dokumentu (Evangelii gaudium) u govoru o četiri važna načela za izgradnju mira, pravednosti i bratstva Papa upravo o toj ideji govori (stvarnost važnija od ideje). Ona nas podsjeća na iskušenje da se „zauzmu prostori moći“ — pozicije, institucije, strukture — umjesto da se strpljivo pokreću procesi koji preobražavaju društvo.
Dati primat vremenu znači imati strpljenja, sijati bez žurbe i pretencioznosti za žetvom (ubiranjem plodova). U pastoralnom smislu to znači ne težiti za trenutnim rezultatima, već raditi na dugi rok; prepustiti se Bogu i neopterećeno, a angažirano raditi na izgradnji Kraljevstva Božjeg.
Drugim riječima, umjesto bijega u obilje distrakcija sve bogatije industrije zabave potrebno je biti čvrsto na zemlji: biti blizak ljudima i zavoljeti ih; otvoriti im oči za lijepo, istinito i plemenito. Buditi u njima čežnju za Bogom. U tome nam pomaže i jedna nadahnuta misao poznatog francuskog filozofa i obraćenika sa židovstva na katoličanstvo – Fabricea Hadjadja. On, promišljajući o tome kako danas živjeti kršćanski ističe kako je važno izbjeći dvije krajnosti: izbjeći nostalgiju i ne upasti u utopiju: “Vjera u Boga uključuje vjeru u to da je biti rođen u ovakvo vrijeme i usred ovakva stradanja blagodat. Ona iziskuje nadu koja nadmašuje svaku nostalgiju i svaku utopiju. Tu smo gdje jesmo, dakle Stvoritelj želi da budemo tu (…) Ne trebamo se pouzdavati u budućnost ni žaliti za prošlošću, nego služiti Božjoj prisutnosti u svemu, otkriti Vječnoga u vremenitom, živjeti na zemlji ljubav”. Navedenu misao možemo primijeniti na franjevaštvo i na kršćanstvo na našim prostorima.
Nema koristi od nostalgije, plača za slavnim vremenima i osobama. Umjesto prošlosti treba zavoljeti sadašnjost i konkretne ljude sa svojim potrebama. Služeći njima služimo Bogu kako smo to i stoljećima činili.
No, naše služenje nije podilaženje ljudima. Naše služenje ide prvo Bogu, ali je neraskidivo povezano i sa služenjem braći ljudima, svim ljudima. Drugim riječima, mi ne slijedimo i ne imitiramo društvo već Isusa, po primjeru sv. Franje, a društvo predvodimo.
Što Franjina karizma može ponuditi suvremenom svijetu?
U tekućoj kulturi neprestane promjene i površnosti (Bauman), potrošnje i akumulacije materijalnog Franjin radikalni izbor siromaštva mnogima i danas progovara. Njegovo bratstvo prema svemu stvorenome nadahnulo je encikliku Laudato si’ i produbilo ekološku osjetljivost Crkve, a njegova nenasilna posrednička gesta prema sultanu Maliku al-Kamilu postala je paradigma za međureligijski dijalog i izgradnju mira u podijeljenom svijetu te nadahnuće za drugu encikliku pape Franje (Fratelli tutti). Osim toga, njegova nenadmašna evanđeoska jednostavnost – propovijed ne toliko riječima koliko cjelokupnim životom – predstavlja i danas uspješni model evangelizacije.
Franjo nije samo „lik iz prošlosti“ već izuzetno snažna osobnost koja nas i danas izaziva, osobito nas njegove duhovne sinove i kćeri, te iznova sve nas pita: može li Crkva, svećenici i vjernici, biti i danas svjedok evanđelja, prijatelj siromašnih, čuvarica i učiteljica humanosti, zagovornica mira i glas onih kojima je glas nepravedno i nasilno oduzet.
Mislim da se svaki čitatelj slaže s tim da može, ako dopustimo Duhu Svetomu da s nama upravlja kako je to sv. Franjo činio. Duh Sveti će nas osposobiti za življenje evanđelja danas i za nov, svjedočki način govora o Bogu. Način koji nije opterećen crkvenim jezikom i nerazumljivim frazama, već se iz srca srcu obraća. Čovjek uronjen u Boga, premda se oslanja na znanje, ima i snažno duhovno iskustvo. On zna da je Bog posve drugačiji (semper maior) od našeg znanja o njemu. Bog je izvor ljubavi i sigurnosti; onaj koji daje smisao, otvara obzorje i životu daje nove perspektive, ispunja ga smislom i ljepotom unatoč ograničenostima. Nadamo se da će ova jubilarna godina doprinijeti produbljenju našeg odnosa s Bogom i zauzetijem radu za dobro svakog čovjeka.
fra Ivica Jurić
Uvjeti za primanje oprosta
(za sebe ili za pokojnike)
Sakramentalna ispovijed kako bi se bilo u stanju milosti (u osam dana prije ili poslije);
Sudjelovanje na misi i primanje svete pričesti;
Posjetiti u obliku hodočašća bilo koju franjevačku samostansku crkvu ili bogoslužno mjesto posvećeno svetom Franji u bilo kojem dijelu svijeta, gdje se obnavlja ispovijest vjere molitvom Vjerovanja, kako bi se ponovno potvrdio vlastiti kršćanski identitet;
Molitva Očenaša, kako bi se ponovno potvrdilo vlastito dostojanstvo djece Božje, primljeno u krštenju;
Jedna molitva prema nakanama Pape, kako bi se ponovno potvrdila vlastita pripadnost Crkvi, čiji je temelj i vidljivo središte jedinstva Rimski prvosvećenik.
Izvor: Naša ognjišta LV (2026.), 7/8, 6-7.