Svijet se klanja nogometnoj Hrvatskoj, a Hrvatska je na sedmom nebu! I nije nam prvi put, izguštali smo se zvjezdanog statusa još od 1998. i trećeg mjesta na mundijalu u Francuskoj, na tronu doprvaka našli smo se u Rusiji 2018. godine, a nakon pobjede nad “nepobjedivim” Brazilom na aktualnom Svjetskom prvenstvu u Kataru, sve se češće izgovara kako je vrijeme i za sam planetarni vrh.
Hrvati u očima velikih na svako od svjetskih natjecanja ulaze kao autsajderi, a do kraja velikih natjecanja ponižavanje svjetskih medija i sportskih kolega prelazi najprije u šutnju, čuđenje pa divljenje. Nije samo u nogometu državica koja ima sportsku bazu od tek 3,9 milijuna stanovnika i, nažalost, ne baš sportsku mladež (više od 50 posto građana starijih od 15 godina ne bavi se sportskim aktivnostima, čak ni rekreativno) tako nevjerojatno kvalitetna, imamo uklesane globalne uspjehe u košarci, rukometu, vaterpolu, tenisu, skijanju, veslanju, plivanju, taekwondou, gimnastici, jedrenju…
Najozbiljnija zabava
Hrvatska je doista sportski fenomen koji je teško rastumačiti – bilo bi lijepo da je tako i barem na još jednom polju, gospodarskom, recimo. No što je tu je, sport je najozbiljnija zabava kojoj se veseli cijelo čovječanstvo. I gdje bogatstvo države nije prevaga uspjeha.
Što stoji iza tolike eksplozije borbenosti koja vodi u pobjedu, čemu svjedočimo na nogometnim stadionima u Kataru, pokušali smo “razoputiti” s pomalo neočekivanim sugovornikom, koji nije sportski analitičar niti sociolog nego fratar, ali dr. fra Ivica Jurić, profesor pastoralne teologije na KBF-u u Splitu, u javnim istupima, svojim knjigama i člancima te na društvenim mrežama rado, pronicljivo i zapaženo komentira zbivanja u našem i globalnom društvo u mnogim vidovima svakodnevnog života, pa tako i sportu.
K tome, bio je učitelj Andreju Kramariću, jednom od naših najpopularnijih “vatrenih”, rođak je Nikole More, igrača Bologne, pa poznaje karakter nekih od njih odmalena. I dodajmo, zagriženi je sportski rekreativac; igra nogomet, biciklira duge pruge, planinari, čime odskače od onog nacionalnog nesportskog prosjeka.
– Zahvaljujem od srca veličanstvenim nogometašima koji su nam toliko radosti donijeli i koje s oduševljenjem gledamo na terenu i izvan njega. Mnogo je razloga zbog kojih oni pružaju partije kojima se cijeli svijet divi. Navest ću samo neke: njihov tako vidljivi talent, disciplina, borbenost koja graniči sa junaštvom svima je očita.
Pokušao bih vidjeti ono što na prvu nije vidljivo, a meni se čini jako važnim. U otkrivanju, oslonit ću se na Einsteinovu misao kako postoje dva načina na koja čovjek može živjeti svoj život: vjerovati da čuda ne postoje ili uvjeriti se da je svaki trenutak čudo. Ta misao mi pomaže i ukazuje na razloge njihova uspjeha – vjerovanja u čudo. Svatko od njih, od svojih prvih početaka do toliko spominjane utakmice s Brazilom vjerovao je u čuda i nadilazio vlastite granice, na treningu i na utakmici. Samo tako su mogli postići ono čemu svjedočimo – navodi dr. Jurić.
Izgrađeni karakter
Po njemu, uspjeh nije rezultat “neke sreće” koja čovjeka slučajno poljubi nevezano za njegove zasluge, već je rezultat jasnoće koju čovjek ima o sebi, o onome što radi i napora da navedeno učini što može bolje.
– Tu jasnoću i odgovornost vidio sam, primjerice, kod Andreja Kramarića kojem sam predavao vjeronauk u sedmom i osmom razredu osnovne škole u Zagrebu. Imao je sve petice, bio je izvrstan učenik i vrlo ozbiljan u svemu. Kod drugih igrača također sam isto primijetio.
Jasnoća izgrađuje karakter i pojavljuje se u obliku sigurnosti, dubljeg zajedništva s drugima i mentalne snage u teškim trenucima. Ta jasnoća i odgovornost pokazuje se u bračnom životu, stabilnim vezama i prijateljstvu koji svi skupa predstavljaju bogati izvor samopouzdanja i stabilnosti neophodnih za pravu karijeru u sve zahtjevnijem natjecanju. Dakako, da vjera u Boga pruža neiscrpnu snagu, kao i podrška najodanijih navijača na svijetu – ističe fra Ivica, osvrćući se na ponašanje “vatrenih” nakon veličanstvene pobjede.
– Iako su pucali od veselja sa svima nama, u svom trijumfu nisu zaboravili utješiti rasplakane brazilske igrače. Vidjevši tatu (Perišića) i mali je Leo pošao tješiti velikog Neymara, što je vjerujem bila najdojmljivija slika sa svih dosadašnjih utakmica. Samo ta gesta sve govori o njima kao igračima i kao ljudima – ukazuje fra Ivica.
Pitamo ga odakle Hrvatima tolika ustrajnost i sportski genij?
– Sve donedavno govorili smo o ustrajnosti spominjući kao primjer Nijemce, a sada se sve više govori o ustrajnosti Hrvata kao onih koji se nikad ne predaju. Doista je bilo nadahnjujuće gledati naše nogometaše, i na Svjetskom prvenstvu u Rusiji i sada u Kataru, kako ne gube glavu kad protivnik prvi dade gol; kad se i u 117. minuti bore kao da je sedamnaesta – i postignu izjednačujući gol – tri minute prije kraja utakmice.
Sasvim sigurno da se naši nogometaši u svojim junačkim podvizima na terenu nadahnjuju i našim vitezovima iz naše burne, daleke i nedavne prošlosti, npr. Nikolom Šubićem Zrinskim, Petrom Kružićem… koji su svojim junaštvima zadivili čak i svoje protivnike. To potvrđuju i riječi izbornika kad pobjedu posvećuje braniteljima, podsjećajući time na njihovu veliku žrtvu čije plodove svi uživamo živeći u slobodi.
Treba biti borac
Svima koji pomnije prate našu reprezentaciju neće promaknuti njihovo veliko zajedništvo, i na terenu, i izvan njega. Uz neophodne vještine, zajedništvo je ono koje momčad čini snažnom. Još kad bi navedeno domoljublje uspjeli prenijeti u natjecanje i na ekonomskom području gdje bi nam bio kraj – komentira naš sugovornik, te dodaje:
– Predaja nije nikad opcija. Uvijek postoji izlaz. Život je dar koji uglavnom vlastitim izborima pretvorimo u remek-djelo ili pak držimo “neraspakiranim”. Nažalost, ljudi nisu dovoljno svjesni da sami biraju. Najčešće se užive u ulogu žrtve, ovoga i onoga: sustava, politike, vjere, obitelji, društva u cjelini… I grčevito brane svoj status.
– Ne izlaze iz vlastite pećine (Platonove) u kojoj vide samo ono što žele vidjeti. Boje se izazova, izlaska na svjetlo, prodora svjetla koje unosi jasnoću. Vole najviše sigurnost koja često podrazumijeva pasivnost, ali nisu rođeni zato da bi život proveli samo u nekom skloništu, socijalnom ili emotivnom, svejedno. Rođeni su za život, ne za životarenje. I brodu je ugodnije u luci nego na pučini – ali nije zato napravljen! Ako samo bude u luci, nužno će biti nekoristan, neostvaren, umoran od komforne zone.
Isto je i sa životom. Treba živjeti. Biti borac. I još nešto što je jako važno: ne može se sretno živjeti u oazi blagostanja dok okolo ljudi pate. Čovjek je sretan kad usrećuje drugoga. Ne smije mu stoga biti veći strah za sebe od želje da drugom pomogne. Zato on prvo mora promijeniti svoje misli, pobijediti strah i djela će pratiti njegovo temeljno usmjerenje. Tada će i on činiti čuda; prelaziti granice vlastitih mogućnosti – zaključuje dr. fra Ivica Jurić.
Damir Šarac
Slobodna Dalmacija, 11.12. 2022.