Došašće oduvijek uključuje očekivanje, dolazak nečega novoga. I same mise zornice upućuju na to iščekivanje, na budnost i radost zbog susreta s Gospodinom. Dok se radujemo proslavi njegova povijesnog dolaska dotle se pripremamo na eshatološki dolazak i ujedno prepoznajemo njegove svakodnevne dolaske po sakramentima, ljudima i događajima. Isus često u evanđelju poziva na budnost. To čini zato što je čovjek u trajnoj opasnosti zaboraviti zašto je na svijetu i koji je cilj njegova života. Ugoda života i zamamnost svijeta, osobito sve bogatije zabavne industrije, zarobe čovjeka i zaklone mu vidik prema vječnosti. I ne samo prema vječnosti već i prema drugim ljudima.
Naime, čovjek lišen odnosa s Bogom zatvara se i umjesto odgovornosti za svijet i radosti zbog izgrađivanja boljeg svijeta on radost traži samo u različitim distrakcijama, oazama opuštanja. Distrakcije pak ne izgrađuju karakter već uspavljuju; nakon kratkotrajnog zadovoljstva ostavljaju još veću prazninu u srcu, a često i u novčaniku.
Stoga Isus poziva na budnost života. Ta budnost nije tek otvorenost očiju, već prvenstveno otvorenost srca prema Bogu i ljudima. Budnost je stil života. Ona je drugo ime za odgovornost za sebe i za druge, osobito mlađe. Nadalje, budnost je duboka svjesnost, nutarnja sabranost, pozornost prema drugima. Ona se pokazuje i kao zaokupljenost onim što činimo, udubljenost u ono što radimo. Može se shvatiti i kao posvećenost, predanost.
Pozornost na Gospodinove dolaske
Pozornost služi da prepoznamo Gospodinove dolaske jer je obećao svojima da ih neće ostavit kao siročad (Iv 14,18). Njegovi dolasci su za nas sudbonosni premda su najčešće nenadani i nepredvidljivi. Pa ipak, možemo ih prepoznati i biti njegovi suradnici u izgradnji boljeg društva. Iako se u odnosu prema Bogu često osjećamo usamljeno Isus na bezbroj načina dolazi u naš život. Dolazi nam u svojoj riječi koju nam liturgija Crkve stavlja na razmatranje. Čujemo li tu Riječ? Prepoznajemo li samo tekst ili i Božju prisutnost u njemu? Dopuštamo li Riječi da nas obuzme, da nas njezin duh prožme i ozdravi. Kako? Tako što će nas osloboditi od ljudske logike uspjeha, strahova od različitih kataklizmi, sumnji, krivih obzira.
Božja riječ ima moć da smiruje, tješi; podari nam jasnoću kad smo u sumnji, snagu kad očajavamo, smisao kad nam se zatamne obzori. Ona nam daje sigurnost i jasnoću kad nam se na moru života svaki vjetar istovremeno učini dobrodošao i suvišan.
Neizvjesnost i strah pred budućnošću, koliko god bili opravdani zbog ratnih, klimatskih i tehnoloških opasnosti, Riječ pobjeđuje i usmjeruje nas na ustrajnu izgradnju boljeg društva. Božja riječ širi obzorje, otkriva pravi put kad čovjek izgubi ‘busolu’, kad izgubi volju za životom pa ne zna ni što bi, ni odakle bi počeo. Slušajući Božju riječ, preuzimajući njezinu logiku i snagu svojim ćemo riječima dati novo ‘ruho’: naše će misli i riječi biti jasne, duboke, smislene i pune nade, dijaloške i bez osuđivanja. Krist nam dolazi po sakramentima: kako ih primamo i kako se za njih pripremamo? Konačno, dolazi nam u svakom čovjeku kojega susrećemo a osobito u najpotrebnijima s kojima se poistovjećuje (Mt 25,40): imamo li vremena za njih, imamo li volje biti Gospodinova ruka koja podiže, riječ koja tješi, pažnja koja ozdravlja…? Dolazi nam i po prijateljima, njihovim podrškama ali i konstruktivnim kritikama: prepoznajemo li njegovo djelovanje?
Krist temelj života
Biti budan znači i preispitivati se; provjeriti na čemu gradimo svoj život. Moguće je graditi život na snazi ali zdravlje je krhko; snaga prođe i život se uruši. Moguće je graditi i na ljepoti ali i ona je prolazna unatoč kirurškim korekcijama. Nadalje, moguće je graditi na inteligenciji, bogatstvu, slavi, prijateljstvu… ali i oni su se pokazali nepouzdanima. Konačno, na čemu treba graditi svoj život? Koji je to temelj tako pouzdan i čvrst da bi jamčio sigurnost i uspjeh? Bog je pravi temelj, on je ‘stijena vječna’. Njegove zapovijedi su temelj na kojima se gradi kuća života, kuća uspjeha. Samo s Bogom sve postaje dobro, trajno, izgrađujuće za nas i nadahnjujuće za druge.
Međutim, da bi gradili s Bogom neprestano treba biti budan, dobro razlučivati duhove, glasove; darovanom pronicljivošću biti poslušan poticajima Duha Svetoga a oduprijeti se glasovima zavodnika. Budnost o kojoj Isus govori zapravo podrazumijeva odnos s Bogom iz kojega se gradi život. Odnos koji je temelj svih drugih odnosa.
Nepresušni izvor na kojem se napajaju sve čovjekove životne sile, relacije, snovi i očekivanja. Svakodnevni život daje nam potvrdu kako život s Bogom izgrađuje, osmišljava i oplemenjuje. Isto tako znamo iz iskustva, vlastitoga i drugih osoba, kako život bez Boga razgrađuje, obesmišljava i uništava.
Zaborav Boga
Čini se da je zaborav Boga najveći problem postmodernog čovjeka. Naime, mnogi ljudi kao da više nemaju potrebu za transcendentnim, za Bogom. Veze smrtnog života sa vječnošću, mostovi koji su stoljećima, štoviše, tisućljećima građeni, kao da su sada napušteni, porušeni. Zbog toga mnogi teolozi, filozofi i psiholozi govore o bogozaboravu i bogoubojstvu na Zapadu. Bog pritom nije ateistički negiran već egzistencijalno agnostički ignoriran: živi se kao da Boga nema. Logična posljedica navedenoga vidljiva je u obliku gotovo svakodnevne dekonstrukcije kršćanskih vrijednosti, osobito kršćanske antropologije: identiteta osobe, braka i obitelji.
Posljedica navedenoga jest i umor od života i nezapamćena demografska kataklizma u praktički najrazvijenijem i najbogatijem dijelu svijeta. Ukratko, odbacivanje vjere i Boga uzrok je mnogih problema u suvremenom društvu. I sve dok ne priznamo Boga kao konstrukcijsku točku cijele naše egzistencije, neće biti ozdravljenja našeg društva (papa Benedikt XVI.).
Tomu je tako jer samo u zajedništvu s Bogom, u budnosti odnosa s njim, ljudski život dobiva puninu, postaje istinski život. U suprotnom, život lišen vjere postaje nemoguć život. To je život koji je teško prihvatiti, a još teže živjeti.
Fra Ivica Jurić
Živo vrelo