doc. dr. sc. Ivica Jurić

Katolički bogoslovni fakultet u Splitu

Uvod

Poslanje koje Crkva vrši u društvu ne događa u nekom bezvremenskom smislu i na nekom apstraktnom mjestu već u konkretnu vremenu i prostoru. Stoga je neophodno upoznati okolnosti u kojima živimo te potom na temelju navedenih saznanja kao i smjernica Crkve ponuditi konkretne odgovore u svrhu autentičnijeg navještaja i dakako življenja vjere u mjestu u kojem živimo.[1] Drugim riječima, potrebno je skenirati mentalitet, stanje i probleme konkretnog naslovnika kojem je pastoralno-katehetski navještaj upućen. Pritom nije problem  samo odmak društva od Crkve i njezina nauka već  i odmak Crkve od suvremene kulture, točnije od konkretnog čovjeka i njegovih problema.[2] Samo polazeći od sugovornikove situacije, njegovih radosti i žalosti, nada i strahova, moguće je prikladno naviještati evanđelje. U tom smislu u prvom dijelu rada donijet ćemo kratku teološko pastoralnu analizu stanja u društvu u europskom i hrvatskom kontekstu a zatim ponudit neke smjernice za preobrazbu navještaja u  sinodalnom smislu.[3]

1. Vjera i suvremeno društvo

Nećemo se prevariti ako ustvrdimo da više ne živimo u vremenu kršćanske kulture, vremenu u kojem se društveni procesi, zakoni, vrednote i kultura uopće oblikuju na temelju vjere i kršćanske poruke.^[4] Naime, nakon pada komunizma nadali smo se naivno da će demokracija nekim automatizmom biti kršćanska, promovirati kršćanske vrijednosti. Nakon sustavne ateizacije, za koju smo mislili da pripada prošlosti, našli smo se u sve otvorenijem procesu sekularizma koji se ne oslanja na surovo nasilje kao komunizam već na suptilne načine protukršćanskog djelovanja; djelovanja preko popularne kulture i političkog aktivizma brojnih ngo skupina a sve pod krinkom borbe za napredak, ljudska prava i borbe protiv diskriminacije. Nemali broj naših suvremenika, koji su zaslijepljeni novim ideologijama, ne vide da je za napredak zapadne civilizacije, a time de facto i čovječanstva u cjelini, upravo kršćanstvo jedno od najzaslužnijih. Kršćanstvo je stvorilo društveni humus iz kojega su izrasle gotovo sve vrijednosti zapadne civilizacije. Bez tog humusa ni demokracija ne može funkcionirati jer demokracija podrazumijeva a ne stvara dobro odgojene ljude. Tko ih stvara? Bračna i obiteljska zajednica, Crkva i obrazovne institucije. Jedino dobro odgojeni ljudi imaju zajedničke vrijednosti pomoću kojih se stvara konsenzus i uspješno upravlja društvom. Bez zajedničkih vrijednosti društvo teško funkcionira. Svjedoci smo navedenog kako u primjerima nekih dalekih tako i susjednih zemalja.

Nedvojbeno se može ustvrditi kako je sve do relativno nedavnih vremena moral i naravni zakon, kao neupitni zajednički temelj, povezivao poput vezivnog tkiva sve dijelove društva. Unatoč razlikama navedeni temelj je spajao međusobno različite dijelove društva tako da su svi članovi društva, neovisno o političkim opredjeljenjima, imali isto antropološko poimanje čovjeka, braka i obitelji kao i Crkva. Posljednjih desetljeća, uslijed duboke antropološke krize i krize vjere to više nije tako. Gotovo svakim danom smo svjedoci kako se suptilno vrši pritisak preko različitih naddržavnih tijela, zatim medija, osobito popularne kulture i socijalnih mreža, da svi isto ili slično mislimo tj. da odbacimo kršćanski pogled na čovjeka, svijet i društvo a usvojimo nove poglede u kojima čovjek sam kreira svoj identitet, neovisno čak i o spolu, vjeri, kulturi, obvezama prema društvu.

Na posljedice dekonstrukcije kršćanskih vrijednosti na kojima je utemeljena Zapadna civilizacija s pravom upozorava i Fabrice Hadjadj, poznati kršćanski mislilac: „Zadaća je Crkve u prvom redu objavljivati Boga, no ona je sve više prisiljena braniti čovjeka. Ona je nositeljica natprirodnoga, no sve se više osjeća dužnom zaštititi prirodno. Ona je prisutnost Vječnoga, a sve više služi kao jamac vremenitoga. Ona je hram Duha, a sve se više pokazuje kao Čuvarica tijela, spola, čak i materije. Ta strahovita situacija, u kojoj ništa nije samorazumljivo, doista je zastrašujuće iznimna jer u njoj sve mora nanovo započeti od Boga.”^[5] Da, od Boga jer zaborav Boga je temeljni problem našeg vremena na koji mnogi suvremeni kršćanski autori upozoravaju.[6] Samo oslanjajući se na Boga kao centralnu konstrukcijsku točku moguće je izvršiti temeljnu zadaću kršćanskog navještaja danas a to je – ponovno učiniti uvjerljivom kršćansku viziju svijeta.[7]

U najkraćim crtama i bez većih pretenzija možemo navesti kako živimo u vremenu globalizacije, smanjivanja prostora, sve bržih komunikacija;  u vremenu digitalne kulture sa njezinim prednostima ali i nedostacima od kojih možemo spomenuti narcisoidnost i preferiranje virtualnog svijeta preko različitih aplikacija u odnosu na stvarnost, druženje sa pravim prijateljima, kolegama, susjedima i sl. Osim toga ovo vrijeme obilježava izrazito prisutan fenomen individualizacije, želje da se bude odvojen, drugačiji od drugih, da se bude jedinstven, originalan a ne nečija kopija koliko god uspješna bila. To je osobito vidljivo kod mladih. Nadalje, živimo u vremenu pluralizma, prisutnosti različitih vjera, kultura, svjetonazora koji zbog svoje različitosti dovode mlade ljude do konfuzije i identitetske dezorijentiranosti. Mnogi se u masi, osobito u gradovima, premda premreženi sa tolikim uređajima, aplikacijama za komunikaciju osjećaju tako usamljeni i čeznu za pripadnošću. I papa Franjo upozorava na antropološku, društvenu i ekološku krizu u kojoj se nalazimo.^[8]

Crkva je uronjena u svijet koji se suočava s posve novim izazovima. Riječ je, dakako, o aktualnim ratovima kojima se nažalost ne nazire kraj, migracijama, klimatskoj krizi i izazovima umjetne inteligencije. Svako područje je kompleksno i zahtijeva jasan stav i ispravno djelovanje. Uzmimo samo ovo posljednje područje (umjetna inteligencija) koje nosi golemu snagu promjene ali i stanovite rizike o kojima se sve više govori. Naime, tijekom prijelaznog razdoblja u kojem se nalazimo, po predviđanjima stručnjaka, mnoga će radna mjesta nestati, a brojni će ljudi ispasti iz sustava socijalne sigurnosti. To pred društvo i Crkvu stavlja nove zadaće o kojima i papa Lav XIV govori. Naime, govoreći o potencijalu umjetne inteligencije ističe kako ista učinkovito i sa zadivljujućom brzinom uspijeva obavljati različite zadatke. Međutim, istovremeno papa upozorava  da umjetna inteligencija ne može zamijeniti moralno razlučivanje i ne zna uspostavljati istinski ljudske odnose. Stoga put kojim treba ići jest koordinirano lokalno i globalno upravljanje koje će usmjeravati razvoj novih tehnologija u skladu s autentičnim društvenim vrijednostima ističe papa Lava XIV.[9]

Umjesto u crkvama ljudi se sve više okupljaju u „hramovima konzumizma“, koji nude površne veze i ljude svode na potrošače.[10]  Crkva postaje sve manje „atraktivnom“, osobito mladim generacijama, i umjesto približavanja čini se da je sve veći jaz između Crkve i njezina načina djelovanja, s jedne strane, te društva i prevladavajućih vrijednosti u njemu, s druge strane. Crkva se čini dalekom, previše birokratskom i nesposobnom posvetiti se pojedincu i njegovim potrebama. Njezin način evangelizacije kod mnogih naših suvremenika je viđen kao neprikladan i previše nostalgičan; okrenut više postizanju društvene moći koju je Crkva nekad imala nego nastojanju da ljude duhovno izgrađuje i vodi Bogu te jedne drugima.[11] Sve navedeno, premda nezgrapno i u osnovnim crtama prikazano, jasno upućuje na zahtjeve koji se stavljaju pred Crkvu i kršćanski navještaj Boga u našem društvu. Prepoznajući znakove vremena moguće je i prikladno odgovoriti na njih.

2. Rezultati nedavnog istraživanja u Hrvatskoj

Premda veliki broj katolika kod nas misli kako je Hrvatska još uvijek ‘katolička zemlja’ i da je navedene negativne promjene u širokom luku zaobilaze, rezultati nedavnog istraživanja potvrđuju kako se i u Hrvatskoj događaju velike promjene. Nije tu riječ samo o djeci i mladima koji se udaljuju od vjere i Crkve nakon kršćanske inicijacije nego i o odraslim kršćanima koji sve više žive kršćanstvo “prema vlastitom izboru”. Istraživanje među mladima od 14  do 19 godina, među tzv. pripadnicima generacije Z, na reprezentativnom uzorku od 1500 ispitanika vodili su znanstvenici iz Zaklade Friedrich Ebert i Instituta za društvena istraživanja iz Zagreba.[12]

Rezultati osim što ukazuju na eroziju povjerenja u Vlast, Crkvu i medije pokazuju i veliki odmak od tradicionalnih vrijednosti, osobito vrijednosti braka i obitelji. Naime, istraživanje pokazuje kako 23% mladih ne planira uopće imati djecu! Kad se uzme u obzir da velika većina ispitanika uopće nije u braku ni u vezi te da se radi o mladim, dakle, zdravim i obrazovanim ljudima rezultati su još porazniji se radi o značajnom broju mladih koji apriorno odbacuju kako brak kao najbolji okvir za ostvarenje vlastitog života tako i rađanje djece u braku. Nadalje, na rang listi životnih vrijednosti mladima se na prvom mjestu nalazi samostalnost, zatim uspješna karijera, preuzimanje odgovornosti, zatim zdrava prehrana, bavljenje sportom, imati djecu (tek na šestom mjestu!), zatim izgledati dobro, završiti fakultet, biti bogat, udati se/oženiti (na 10. mjestu!), sudjelovati u građanskim akcijama itd.^[13]

Navedeno istraživanje nedvojbeno otkriva velike promjene koje su tijeku u našem društvu i pokazuje kako je woke ideologija, prisutna preko popularne kulture i digitalnih medija, proširila svoj utjecaj i pronašla svoje zagovornike i kod nas, osobito među mladima. Osim individualizma i sve većeg okretanja hedonističkom načinu života u kojem prvenstvo ima individua i njezine želje, koje političkom borbom postanu prava, naše društvo ima velikih problema s depopulacijom, odseljavanjem mladih u zapadne europske zemlje, integracijom sve većeg broja useljenika iz istočnih zemalja.

U teološko-pastoralnom smislu velik izazov predstavlja i osmišljavanje pastorala u sinodalnom smislu: prelazak s autoritarnog  i uslužnog načina rada na participativni i decentralizirani način rada u kojem zajedništvo, sudjelovanje i poslanje svih vjernika ima izraženo mjesto. Navedeno se postiže kroz otvoreni dijalog, međusobno slušanje, sudjelovanje i preuzimanje odgovornosti za zajedničko poslanje Crkve. Osim toga važno je napomenuti da u osmišljavanju poslanja u društvu treba voditi računa i o tome da Crkva danas služi ne samo očuvanju vjere u Boga, premda je to njezino primarno poslanje, već i očuvanju čovjeka, društva i svega stvorenog. Preskačući dio koji govori o teološkom značenju sinodalnosti, a koji možete pročitati u već spomenutom članku (bilješka br. 3), možemo samo istaći kako sinodalni hod ne traži drugu već drugačiju Crkvu; ne drugačiju u smislu promjene nauka već u smislu boljeg razumijevanja, prikladnijeg prenošenja vjere (inkulturacija) i autentičnijeg življenja iste. U tom smislu u tekstu koji slijedi iznosimo u sažetom obliku konkretne načine kako se Crkva upravo preko sinodalnosti može preobraziti: iz statične postati  misionarska zajednica.

3. Obnovljeni navještaj

3.1. Novi izričaj i kristocentrizam

Prvo što valja odmah na početku istaknuti jest kako se novi navještaj ne odnosi na novi sadržaj već na novi žar, novi stil i prikladan izričaj, model prenošenja vjere a sadržaj je stari -i uvijek novi – Isus Krist. Drugim riječima konačni cilj sinodalnog hoda jest učiniti Crkvu još sposobnijom naviještati i svjedočiti evanđelje.[14] Obnovljeni navještaj smjera izgradnji zrele i osobne vjere koja je u stanju suočiti se s izazovima u društvu te ponuditi interpretaciju egzistencije onkraj općih mjesta. Drugim riječima, vjera nije pitanje samo tradicije i skladnih obreda već ona mora biti izraz vlastitog opredjeljenja, takvog da je u stanju dati smisao našoj egzistenciji. Nadalje, navještaj ima za cilj probuditi čovjeka i izvući ga iz komforne zone indiferentnosti i samozadovoljne autoreferencijalnosti. Kao takav on teži preobrazbi ponajprije vlastitoga života, života u obitelji, crkvenoj zajednici a onda i odnosa u društvu. U obnovljenom navještaju Krist zauzima centralno mjesto. Ono što Krista čini prevažnim u našoj vjeri jest njegovo božansko sinovstvo. Bog je u njemu postao čovjekom i stoga je on jedincat, nezamjenjiv i mjerodavan za naš odnos s Bogom za sva vremena. Drugim riječima, obnovljeni navještaj treba posredovati sliku Boga kojega je pokazao Isus Krist koji je pravi kanal koji vodi Bogu i ujedno i istinski kriterij razlučivanja slika kojima se referiramo na Boga. To je slika Boga koji se nalazi u središtu ljudske egzistencije i koji je zainteresiran za čovjeka.^[15]

3.2. Naviještati po nalogu Crkve

Navjestitelj ne navješćuje po vlastitom nalogu već po nalogu Crkve. Stoga on nije pozvan iznositi svoja uvjerenja i samo svoje iskustvo već nauk i iskustvo cijele Crkve. Nadalje, navjestitelj ne smije govoriti samo ono što on sam živi da bi kao bio dosljedan već on mora naviještati cjelinu kršćanstva, dakle, upravo i ono što on još nije ostvario. Važno je istaknuti i kako navjestitelj ne stoji iznad Crkve shvaćene kao familia christianorum, nego u njoj. Naime, nije prestala uvijek prisutna opasnost da se propovjednik stavlja izvan i iznad vjerujuće Crkve, okupljene zajednice. On to, doduše, danas više ne čini kao nekada u ime svetog reda, već u ime svojega znanja kao stručnjak docirajući „neupućenima“. Čineći to on pogrješno vrši svoju službu jer on stoji u Crkvi, a ne iznad nje, navješćuje unutar zajedničke vjere kojoj je zajednica nositelj.^[16] U kontekstu oslanjanja na zajednicu vjere vrijedno je trajno se sjećati središnje Isusove misli koja veliku važnost daje jednostavnim, prostodušnim ljudima koji bez zapreka pristupaju Bogu i osjećaju njegovu blizinu u svom životu: „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo“ (Mt, 11,20). Ukratko, navjestitelj, dakle nije samo onaj koji poučava već i onaj koji uči od malenih, od zajednice vjernika, kako to papa Franjo često naglašava.^[17]

3.3. Važnost predevangelizacije

Kako je već Charles Taylor, poznati kanadski sociolog, u svom  širom svijeta poznatom djelu A secular age^[18] ustvrdio kako sekularizacija ne predstavlja nemogućnost vjerovanja već vrijeme u kojem je vjera samo jedna od slobodnih opcija na sve otvorenijem i kompleksnijem ‘tržištu’ različitih oblika vjerovanja i nevjerovanja. Vjera se u takvim okolnostima nužno relativizira i nama ne preostaje ništa drugo nego da životom i kvalitetnim sadržajem tj. prikladnim navještajem nastojimo slobodnog pojedinca pridobiti i zauzetim aktivnostima zadržati u zajednici. Svakako treba voditi računa o tome da kakve god oblike nove evangelizacije domislili, moramo biti svjesni da nijedan od njih neće uroditi plodom ako izostane „predevangelizacija“. Drugim riječima, vjera će pustiti korijenje i uroditi plodom kad se potrudimo oko duhovne kulture pojedinca u društvu, kad se dogodi obrat od površnoga, komfornog života, prema kulturi izgradnje odgovornosti za sebe, za druge, za čitav svijet. Sve drugo, ako navedeno izostane bit će kao premještanje ležaljki s jednoga mjesta na drugo na Titaniku.^[19]

3.4. Pratiti čovjeka i govorit egzistencijalno

Kriza navještaja kojoj smo svjedoci već dugo vremena direktno je povezana s tim što kršćanski odgovori idu mimo čovjekovih pitanja, s onu stranu egzistencijalnih problema suvremenog čovjeka. Oni su, doduše, ispravni ali budući da nisu odgovor na tražena pitanja redovito su sasvim beskorisni. Stoga Crkva treba u sinodalnom smislu pratiti čovjeka i u zajedničkom propitkivanju nalaziti prave odgovore na postavljena pitanja. U navještaju neprestano treba naglašavati kako Bog nije puki teološki koncept; deistički, nezainteresirani i daleki bog, već Bog blizak čovjeku i prisutan u njegovoj svakodnevici. Drugim riječima, to znači da su drugi ljudi, njihov svakodnevni život „mjesta“ susretanja s Bogom. Krist, primjerice, nije nikada govorio ljudima tako da s visoka nalaže stvari, poučava ih apstraktno već uvijek polazeći od života, dijeleći s njima svakodnevni život. Primarni cilj njegovog govora nije bio komunicirati neku teoriju, još manje dominirati nad njima docirajući, već prvenstveno otvarati prostor za susret, uvoditi ih u blizinu Boga. Stoga i  u navještaju prvo ide objava Božje ljubavi a onda naš odgovor na nju.^[20]

O kvaliteti komunikacije o kojoj ovisi i uspjeh navještaja govori i papa Franjo: „Sanjam o crkvenoj komunikaciji koja se zna prepustiti vodstvu Duha Svetoga, koja će biti ljubazna i u isti mah proročka, kadra iznaći nove oblike i načine za čudesan navještaj koji je pozvana donijeti u treće tisućljeće; o komunikaciji u kojoj će se u središte staviti odnos s Bogom i bližnjima, osobito s onima koji su u najvećoj potrebi, i koja će znati zapaliti plamen vjere, radije negoli čuvati pepeo autoreferencijalnog identiteta; o komunikaciji utemeljenoj na poniznosti u slušanju i pareziji u govoru, koja nikad neće dijeliti istinu od ljubavi“.[21]

3.5. Važnost pojedinačnog rada i samokritičnosti

 U obnovljenom navještaju treba voditi računa o tome da se vjera u vremenu sve veće fragmentacije i individualizacije društva sve manje pretpostavlja, a sve više postaje osoban izbor. To je temeljni izazov koji zahtijeva pravi odgovor. Odgovor je, dakako, u sustavnijem i kreativnijem pastoralno-katehetskom radu s pojedincem. Naš pastoral, nažalost, uglavnom je organiziran na klasičan način: nudi reduciranu katehezu i vrlo malo sustavnog i ozbiljnog rada s mladima, mladim obiteljima i odraslima.  Pretpostavlja se prvi navještaj vjere u obitelji, koji se nastavlja u župi, ali to, nažalost, ne odgovara stvarnosti. Stvarnost je da je mladih i djece sve manje prisutno u aktivnostima u župi. Doduše, s njima još ponajviše zbog tradicionalnih razloga postoji veza u smislu pohađanja pripreme za slavlja sakramenata (pričesti i krizme) i vjeronauka u školi. Međutim, kako iskustvo tako i istraživanja posljednjih godina pokazuju kako sve navedeno u njima i u njihovim životima ne ostavlja neki dublji trag vjere. Vjera ostaje na površnosti. Nakon zadovoljenja onoga što se u kršćanskoj inicijacije od njih traži oni jednostavno napuštaju župnu zajednicu i ostaju na istoj razini; pridružuju se mnogim odraslima koji vjeru razumijevaju često na površan i infantilan način. Navedeno nedvojbeno ukazuje na našu nesposobnost prenošenja iskustva vjere kako u obitelji tako i u župnoj zajednici. Umjesto sablažnjavanja nad tim što u svijetu dominira diskurs koji u većini slučajeva ignorira ili ismijava crkveni nauk o glavnim moralnim i životnim pitanjima, treba se najprije upitati koliko sami kršćani svojim načinom života prenose evanđelje suvremenom čovjeku. Naime, najveće zapreke za navještaj nisu teorijske naravi tj. ne sastoje se u nespojivim argumentima onih koji odbacuju Boga i vjeru već se tiču kršćanske neautentičnosti, konformizma i nedostatka životne radosti koja je temeljni preduvjet uspješnog navještaja.^[22] Crkva je nekada bila mjesto uspješnog naviještanja i svjedočenja evanđelja. Danas je, uslijed različitih skandala i neautentičnosti, sve više postala zapreka istinskom navještaju. U tom smislu samokritičnost, odnosno kritička korekcija same Crkve, važan je preduvjet navještaja evanđelja. O tomu je već sedamdesetih godina prošlog stoljeća Joseph Ratzinger govorio a u međuvremenu se stanje samo dodatno pogoršalo.^[23]

Zaključak

Kao zaključnu misao pokušat ćemo skicirati lik navjestitelja koji je danas potreban Crkvi. Na prvom mjestu on mora biti produhovljeni, praktični vjernik. Vjernik koji nije netko tko posjeduje neke odgovore koje nitko drugi nema. Nije ni netko tko nema pitanja i sumnji. Još je manje netko tko daje unaprijed pripremljene odgovore na složena ljudska pitanja. Ukratko, vjernik  koji je tragatelj. On nema toliko znanje koliko vjeru; ufanje da ga Bog prati i bdije nad njim. Kršćanin je, u tom smislu, poput zvijezde koja odsijeva tuđu svjetlost, koji svojim životom i darovima, koje je nezasluženo primio, svijetli drugima i upućuje ih na izvor – Svjetlo koje nema zalaska. Kao takav on je često nemiran čovjek koji traga neprestano za višim, boljim i dubljim shvaćanjem sebe, svijeta i Boga. On traži zajedno s drugima, preispituje se, traži Boga u dijalogu sa svakim dobronamjernim čovjekom. Strpljiv je prema sebi i drugima, ne uzbuđuju ga niti straše ljudi koji misle drugačije od njega; on preuzima odgovornost za druge, za opće dobro, ne smatra da bi uvijek drugi trebali činiti dobra djela, brinuti se o ljudima u potrebi već se prvi angažira, izlaže, pretječe druge i u molitvi i u djelima koje molitvu posljedično prate.

Takav navjestitelj je Božji čovjek koji se prije lišava suviška, što mu otežava tako uzvišenu zadaću svjedočenja, nego što prikuplja sve moguće i nemoguće kako bi bio dobar evangelizator. On je čovjek čija blizina oplemenjuje, čije riječi pletu gotovo nevidljivu mrežu dobrote koja dopire do onih na rubu u egzistencijalnom smislu, do prosjaka kruha i duha, i vraća ih u život. On je čovjek koji upravo zato što razgovara s Bogom zna ljude slušati i biti obziran prema njima; ne žuriti tražeći odmah krivca zbog neke nevolje, patnje već biti solidaran. Onaj koji umjesto teorijskog odgovora životom daje odgovor. I ne govori previše o onom što čini. Takav čovjek je čovjek vjere i molitve bez koje navještaj ostaje besplodan jer on izvire iz molitve i upućuje na nju kao na privilegirano sredstvo komunikacije s Bogom. Takve navjestitelje/vjernike Crkva danas najviše treba.

[1] Usp. Norbert Mette, Il Gesù difficile. L’invito a una prassi di sequela nelle condizioni attuali, Concilium 33 (1997.), 1, 41.

[2] Usp. Medard Kehl, Dove va la Chiesa?  Una diagnosi del nostro tempo, Queriniana, Brescia, 1998., 16.

[3] Ovaj članak predstavlja samo parcijalni prikaz predavanja sa simpozija o sinodalnosti na KBF-u u Đakovu održanom pod nazivom „A sada Sinoda počinje“ 14. ožujka 2025. Cjeloviti članak pod naslovom  Sinodalno obraćenje i navještaj moći će se pročitati u novom broju Diacovensije.

[4] Armando Matteo, Crkva koja dolazi, Razmatranje o posljednje razgovoru s Carlom Marijom Martinijem, Salesiana, Zagreb, 2024., 32.

[5] Fabrice Hadjadj, Blagodat je biti rođen u ovo vrijeme, Za apostole apokalipse, Verbum, Split, 2021., 31-32.

[6] O zaboravu Boga kao značajnom fenomenu našeg vremena mnogi su pisali: Joseph Ratzinger, Europa, Njezini sadašnji i budući temelji, Verbum, Split, 2005; Richard Koch & Chris Smith, Samoubojstvo Zapada, Naklada Ljevak, Zagreb, 2007; Frano Prcela, Bogozaborav, Razmišljanja o aktualnim izazovima Crkve, Synopsis, Zagreb – Sarajevo 2014; Fabrice Hadjadj, Kad se sve tako ima raspasti, Razmišljanja o svršetku kulture i moderniteta, KS, Zagreb, 2019.

[7] Usp. Cristoph Theobald, Urgenze pastorali. Per una pedagogia della riforma, EDB, Bologna, 2019., 63.

[8] Usp. Papa FRANJO, Veritatis gaudium – Radost istine. Apostolska konstitucija o crkvenim sveučilištima i fakultetima, (8. XII. 2017.), Zagreb, 2018., br. 3.

[9] Usp. Papa Lav XIV. o razvoju umjetne inteligencije, https://ika.hkm.hr/novosti/papa-lav-xiv-o-razvoju-umjetne-inteligencije/;

Papa Lav XIV., Umjetna inteligencija može otvoriti nove perspektive jednakosti ili potaknuti sukobe, https://www.vaticannews.va/hr/papa/news/2025-06/papa-lav-xiv-poruka-godisnja-konferencija-umjetna-inteligencija.html

[10] Usp. Zygmunt Bauman, Modernità liquida, Editori Lateranza, Roma-Bari, 2011., 106-111.

[11] Usp. Augusto Bonora, La parrocchia alla prova della modernità liquida, Ancora, Milano, 2024., 17-24.

[12] Usp. Anja Gvozdanović, Mirjana Adamović, Sandra Antulić Majcen, Nikola Baketa, Ratko Đokić, Vlasta Ilišin, Dunja Potočnik Studija o mladima, Hrvatska, Mladi u vremenu neizvjesnosti, https://library.fes.de/pdf-files/bueros/kroatien/21521.pdf.

[13] Isto, 27, 36, 47.

[14] Usp. Sinoda. Smjernice za provedbenu etapu: postići „sinodsko obraćenje“, u: https://www.vaticannews.va/hr/vatikan/news/2025-07/sinoda-provedbena-etapa-dokument-generalno-tajnistvo.html (20. rujna 2025.).

[15] O krivim slikama Boga vidjeti: H. KALEM, Navještaj Boga u promjeni epohe: reimaginacijom do obnovljene slike Boga, u: Bogoslovska smotra, 94 (2024.) 3, 469–490., ovdje, 475–480.

[16] Isto, 35.

[17] U govoru održanom 2015. godine povodom obilježavanja osnivanja Sinode biskupa, Franjo je zaključio da “sensus fidei sprječava strogo odvajanje između Ecclesia docens i Ecclesia discens, budući da i Stado ima vlastiti ‘njuh’ za rasuđivanje novih putova koje Gospodin otvara Crkvi.” Francesco, Discorso nella commemorazione del 50° anniversario dell’istituzione del Sinodo dei vescovi, 17 ottobre 2015.

[18] Charles Taylor, A secular age, Harvard University Press, Harvard 2007.

[19] Usp. Tomaš Halik, Die Zeit der leeren Kirchen. Von der Krise zur Vertiefung des Glaubens, Freiburg-Basel-Wien, 2021., str. 98.

[20] Usp.  Papa Franjo, Govor na 50. obljetnica ustanovljenja Biskupske sinode. Ovdje možemo dodati i ono što isti Papa govori u Evangelii gaudium 165: „Središnje mjesto kerigme zahtijeva da se stavi naglasak na neke karakteristike navještaja koje su danas nužne na svakome mjestu: on mora izražavati Božju spasenjsku ljubav koja prethodi moralnoj i religioznoj obvezi s naše strane; ne smije nametati istinu, nego apelirati na slobodu; mora biti označen radošću, poticajnošću, vitalnošću i skladnom cjelovitošću“.

[21] Poruka pape Franje za 57. Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija (21. svibnja 2023.) , Govoriti srcem »Istinujući u ljubavi« (Ef 4,15), u: https://www.vatican.va/content/francesco/hr/messages/communications/documents/20230124-messaggio-comunicazioni-sociali.html

[22] Usp. Antonio Stagliano, Per un annuncio generativo, Appunti per ripensare la trasmissione della fede in società secolariyyate, u: Orientamenti pastorali LXXI, (2023.) 3, 79.

[23] Usp. Joseph Ratzinger, Dogma i navještaj, KS, Zagreb., 11.

Izvor: Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije 153 (2025), 12, 18-23.