Teme i sredstva za pastoral života

od fra Ivica od u Nekategorizirano

doc. dr. sc. Ivica Jurić

Katolički bogoslovni fakultet u Splitu

Uvod

Prigodom tridesete obljetnice enciklike sv. pape Ivana Pavla II „Evangelium vitae“ [1] objavljen je priručnik Dikasterija za laike, obitelj i život pod naslovom „Život je uvijek dobro. Pokretanje procesa za pastoral ljudskog života“.[2] U dokumentu se govori o tome kako pokrenuti crkvene procese za promicanje pastorala ljudskog života kako bi se isti zaštitio, čuvao i promicao u različitim geografskim i kulturnim kontekstima. Naime, budući da živimo u vremenima s vrlo ozbiljnim kršenjima ljudskih prava – dostojanstva ljudskog bića – osobito nad ženama, djecom prije i nakon njihova rođenja, adolescentima, osobama s invaliditetom, starijima, siromašnima, izbjeglicama Crkva ovim dokumentom ističe potrebu preobrazbe našeg pastoralnog djelovanja. Ukratko, treba poraditi oko izgradnje istinskog pastorala ljudskog života, kako bi se očuvalo dostojanstvo čovjeka u svim dobima i okolnostima o čemu govori nedavna deklaracija Dignitas infinita Dikasterija za nauk vjere: „Dostojanstvo je neizmjerno, neotuđivo utemeljeno u samom biću, pripada svakoj ljudskoj osobi, nadilazi svaku okolnost, bez obzira u kakvom se stanju ili situaciji osoba nalazi. To načelo, koje je u potpunosti prepoznatljivo i samom razumu, temelj je prvenstva ljudske osobe i zaštite njezinih prava. Crkva, u svjetlu Objave, apsolutno ponovno potkrepljuje i potvrđuje to ontološko dostojanstvo ljudske osobe, stvorene na sliku i priliku Božju i otkupljene u Kristu Isusu“.[3] Crkva u svom poslanju pozvana je uvijek iznova pronalaziti prikladne načine djelovanja koji će biti u korist najslabijih i nemoćnih, uvijek inzistirajući na primatu ljudske osobe i na bezuvjetnoj obrani njezina dostojanstva u svim okolnostima.[4] Život svakog muškarca i svake žene, neovisno o dobi i sposobnostima, mora se uvijek poštovati, čuvati i štititi[5]. Briga za dostojanstvo svake ljudske osobe treba biti u središte našeg angažmana.

U službi tog poslanja, koje je primila od svog Utemeljitelja, Crkva ovim priručnikom nudi smjernice kako živjeti sinodalnost, primijeniti metodu razlučivanja u Duhu glede brojnih tema povezanih s ljudskim životom i načinima njegove zaštite, čuvanja i promicanja u različitim geografskim i kulturnim kontekstima. Ukratko, kroz sinodalni hod obilježen dijalogom želi se podržati proces u svakoj biskupiji kako bi ista mogla uložiti sredstva nužna za učinkovitiju formaciju vjernika laika i, posljedično, povećati svijest novih naraštaja o vrijednosti ljudskog života. Pastoralni priručnik, dakako, ne donosi unaprijed spremne i gotove “recepte” za pastoralno djelovanje. Umjesto toga, njegov je cilj pokrenuti “procese” za razvoj cjelovite pastoralne skrbi za ljudski život širom svijeta. Budući da se poslanje koje Crkva vrši ne događa u nekom bezvremenskom smislu i na nekom apstraktnom mjestu, već u konkretnom vremenu i prostoru potrebo je isto pomno promišljati/planirati u odnosu na okolnosti u kojima se živi.[6] Stoga ćemo ukratko upoznati okolnosti u kojima živimo te potom, na temelju priručnika i vlastitih saznanja, ponuditi neke smjernice u svrhu pokretanja procesa koji će doprinijeti razvoju pastorala života – autentičnijem življenju vjere te preobrazbi postojećeg stanja glede pastoralne brige za čovjeka.

1. Vrijeme velikih promjena

Antropološko-kulturna promjena kojoj svjedočimo, osobito u zadnjih dvadesetak godina, utječe na sve vidove života te od Crkve zahtijeva analitički pristup u prepoznavanju znakova vremena kako bi znala na njih adekvatno i odgovoriti. Već su koncilski oci uočili kako je današnje društvo prešlo sa „statičkog poimanja poretka stvari na više dinamično i evolutivno“ (GS, 5). Taj prijelaz s prirodno-statičkog shvaćanja stvarnosti prema više osobnom i dinamičkom promatranju traži i nove teološko-pastoralne analize kao i adekvatan odgovor Crkve na izazove s kojima se u  pastoralnom djelovanju suočava.[7] Promatrajući očima vjere stvarnost koja nas okružuje i u koju smo kao u nekakav fluid uronjeni zapažamo kako u društvo sve više prodire nihilizam koji donosi apatiju, egzistencijalnu prazninu i  moralni relativizam po kojem nema objektivne istine ni dobra. Posljedično, širi se stanje neodgovornosti, besciljnosti te sve više slabi društvena kohezija i zajedničke vrijednosti. Opažamo i sve veću opasnost pretjeranog individualizma koji „izobličuje obiteljske veze i u konačnici promatra svakog člana obitelji kao jedan otok, što ima za posljedicu da, u određenim slučajevima, prevladava poimanje pojedinca kao osobe koja izgrađuje samu sebe prema vlastitim željama koje se shvaćaju kao neka apsolutnost“.[8] Individualistička kultura, koju nedvojbeno možemo nazvati i hedonističkom, koja teži za posjedovanjem i užitkom po svaku cijenu te vlastitu razonodu stavlja iznad odgovornosti za druge, rađa sve više netrpeljivošću i nasilništvom kako u društvu tako i u obitelji. Vrijeme je stoga da inzistiramo na pravima obitelji, a ne samo na pojedinačnim pravima jer obitelj je dobro bez kojeg društvo ne može postojati.[9] U praksi to podrazumijeva da obitelj ima pravo i od javnih vlasti očekivati primjerenu brigu i zaštitu na pravnom, gospodarskom, društvenom i poreznom području. Aktualni gospodarski sustav, nažalost, premalo pažnje poklanja zaštiti obitelji te posljedično uspostavlja različite oblike društvene isključivosti. Već dugo vremena naš prevladavajući zapadni gospodarski model ne odgovara potrebama obitelji. Ono što želimo reći je sljedeće: ne treba mijenjati obitelj i prilagođavati je potrebama ekonomije, već treba mijenjati ekonomski model i prilagoditi ga potrebama obitelji, potrebama koje idu za tim da se čovjek cjelovito razvija, da njegova duhovna dimenzija prati intelektualnu i tehnološku. U suprotnom u opasnosti smo stvoriti kulturu, ako ona već nije na djelu, barem djelomično, tehnoloških genijalaca, a duhovnih bogalja.

Moderno društvo sve više cijeni autentičnost, originalnost shvaćenu kao oprjeku unaprijed utvrđenim ponašanjima, kao suprotstavljanje uhodanim kulturnim obrascima. To je vri­jednost ukoliko pogoduje većoj spontanosti i boljem ko­rištenju vlastitih talenata. Međutim, ako je pogrešno usmjerena, ona može uroditi nepovjerenjem, strahom od obveza, samoživošću i nadmenošću. Sloboda izbora, doduše, omo­gućuje da planiramo svoj život i razvijemo ono najbolje što posjedujemo. Dakako, to vrijedi ako navedena sloboda ima plemenite ciljeve i osobnu disciplinu, u suprotnom se izrodi u nesposobnost velikodušnog sebedarja.[10]  Slobodu svi hvalimo, ali njezinu ispravnu percepciju sve je teže održavati. Naime, puno ljudi danas krivo percipira slobodu smatrajući da zahvaljujući njoj svaki pojedinac može činiti što ga je volja kao da izvan njega samoga, i tako shvaćene slobode, ne postoje istine, vrednote, načela koja nas usmjeravaju. Nažalost, događa se da zbog navedenog načina razmišljanja i obitelj postane prolazno mjesto, kojemu se pojedinac utječe samo kad mu to odgovara ili kad ide tražiti svoja prava. Drugim riječima, kad se sve podredi časovitim probicima i promjenjivim sjetilnim užicima onda bračni ideal označen isključivošću i stabilnošću brzo nastrada. Nažalost, i tomu smo svakodnevno svjedoci jer nemali je broj razvoda upravo rezultat ovakvog iskrivljenog shvaćanja i življenja slobode. Viktor Bauman, jedan od najpoznatijih modernih sociologa, na osobit način govori o tom fluidnom, mobilnom društvu u kojem se sve brzo mijenja i kojem prijeti da se prave vrijednosti odbace[11]. Mentalitet je to i u kojem blijede ideali, u kojem ima sve više pragmatika i konformista, a sve manje istinskih svjedoka vječnih vrijednosti.

Naveli smo samo neke, a preskočili, primjerice, izazove koje donosi razvoj umjetne inteligencije ili sve nasilnija promocija rodne ideologije koja dekonstruira kršćansku antropologiju. Sve navedeno kršćansku zadaću odgoja  čini sve zahtjevnijom. Vršeći svoje poslanje umjesto integriranja u društvo u smislu imitacije pozvani smo na kritički odnos tj. proročki progovarati protiv prevladavajuće kulture koja je sve manja kršćanska[12]. Osobito se to odnosi na situacije u kojima se radi o izuzetno ozbiljnim oblicima kršenja ljudskog dostojanstva i života: pobačaja, eutanazije i asistiranog samoubistva, umjetne oplodnje, surogat majčinstva, zlostavljanja djece, i adolescenta, terorizma, rata, digitalnog nasilja, rodne ideologije. Također smo pozvani progovarati o različitim nepravdama koje pogađaju, primjerice, siromašne i migranata, radnike, starije ljude koje se odbacuje itd.[13] Moderan čovjek, često zatvoren u svoj mikrokozmos i pritiješnjen vlastitim problemima, čini se, da je sve manje sposoban zauzimati se za opće dobro i obranu dostojanstva svakog čovjeka. Upravo zbog toga kršćani su pozvati, danas više nego prije, imati hrabrosti pogledati istini u oči i nazivati stvari pravim imenom, bez popuštanja praktičnim kompromisima ili iskušenju samoobmane.[14]

2. Sredstva za pastoral života

Kako smo prethodno prikazali živimo u vremenu velikih društveno-kulturnih promjena koje se neminovno reflektiraju i na vjersko područje uzrokujući pritom egzistencijalne i duhovne dezorijentacije. U navedenim i doista sve kompleksnijim okolnostima mnogi vjernici se ne snalaze što ukazuje na potrebu za moralnom i duhovnom pratnjom vjernika laika. U tom smislu potrebniji su nam, više danas nego prije, dobro formirani svećenici i vjernici laici kako bi se stavili na služenje zajednici. Također u vremenu otuđenosti i zatvorenosti u virtualni svijet, vremenu u kojem različite ovisnosti uništavaju atomiziranog pojedinca sve je veća potreba podržavati postojeće crkvene pokrete i zajednice te osnivati nove s različitim uzrastima i inicijativama.[15] Uz prikladne prostore i tehnička sredstva koji su jako važni neophodno je imati dobro pripremljene evangelizatore (svećenike, redovnike i vjernike laike) za rad s ljudima u zajednici.

Nije više dovoljno samo imati redovitu katehezu (za prvopričesnike i krizmanike), već i razvijati mistagoški pastoral, raditi s mladima i nakon krizme, pratiti mlade obitelji, organizirati različite oblike kateheza odraslih, ukratko stvoriti mjesta susreta i dijaloga u kojima će se pružiti svjedočanstvo življenog kršćanstva i omogućiti rast u spoznaji i poštovanju dostojanstva ljudskog života u svim okolnostima. Dakle, uz formaciju svećenika i posvećenih osoba jednako tako potrebna nam je formacija vjernika laika koja zahtijeva prisutnost prikladnih i kompetentnih formatora, sposobnih životom potvrditi ono što prenose riječju. Samo na takav način formacija će biti uistinu plodna i preobražavajuća. Osobito je važno, slijedeći načelo sinodanosti, poučiti formatore/odgajatelje kako će pratiti mlade, odrasle, parove i obitelji unutar lokalnih konteksta, potičući razlučivanje koje uvijek stavlja na prvo mjesto zaštitu i očuvanje života. Razlučivanje i obraćenje ključni su elementi preobrazbe. Ono nije samo stvar inteligencije, već prvenstveno otvorenosti Bogu, duhovne prakse utemeljene na živućoj vjeri. Razlučivanje zahtijeva unutarnju slobodu, poniznost, molitvu, međusobno povjerenje, otvorenost prema novom i predanje Božjoj volji.[16]

2.1. Preispitati način djelovanja

Sasvim sigurno se navedeno odnosi i preispitivanje pastoralnog modela koji se koristi; načina rada na koji se poučava, naviješta i pomaže ljudima promišljati o vrijednostima o kojima se premalo govori unutar obitelji. Drugim riječima, treba odustati od tzv. modela građanske religije, kako je Metz naziva, a koja se poput svih drugih društvenih uslužnih djelatnosti brine oko zadovoljavanja religioznih potreba, a okrenuti se misionarskom poslanju, nasljedovanju Krista?[17] U tom smislu od župe, kako Greshake ističe, sve više shvaćene kao religijskog servisa[18], uslužne agencije za sveto (sakramente, sakramentale, pobožnosti) treba stvarati misionarsku zajednicu u kojoj se živi vjera, izgrađuje zajedništvo i prakticira dijalog, sinodalnost i solidarnost; zajednicu koja ljude približava Bogu i jedne drugima?[19] Ništa se više ne smije podrazumijevati, uzimati zdravo za gotovo, jer danas se vrijednosti i kriteriji razlučivanja, utemeljeni na kršćanskoj vjeri, više ne prenose. Ne prenosi se ni nepovrediva vrijednost ljudskog života, od začeća do prirodne smrti. Stoga uvijek treba naglašavati kako je dostojanstvo čovjeka neotuđivo i nikada se ne može izgubiti; ono se proteže na cijelu osobu, bez obzira na njezinu dob i sposobnosti, od začeća do prirodne smrti. Ova, nekada samorazumljiva, a danas, nažalost, od mnogih osporavana istina mora se sve više objašnjavati i upornije naviještati jer već došlo vrijeme u kojem ljudi više ne podnose zdrava nauka, nego sebi po vlastitim požudama nagomilavaju učitelje kako im godi ušima;  od istine uho odvraćaju, a bajkama se priklanjaju (2 Tim, 4, 3-4).

Nauk Crkve se ne mijenja, ali se treba mijenjati način na koji nauk posredujemo. „Katolička vjera svedena na puku zbirku pravila i zabrana, na fragmentirane pobožnosti i selektivno ili djelomično prihvaćanje istina vjere, na povremeno sudjelovanje u nekim sakramentima, na puko ponavljanje doktrinarnih načela te na mlako ili nervozno moraliziranje koje ne preobražava život krštenika – ne može opstati pred kušnjama vremena. Naša je najveća opasnost sivi pragmatizam svakodnevice Crkve, u kojoj sve naizgled ide uobičajenim tijekom, dok se u stvarnosti vjera polako troši i tone u oskudnost“.[20] Navedeni citat dolazi iz zaključnog dokumenta iz Aparecide koji je rezultat V. opće konferencije biskupa Latinske Amerike i Kariba, održane u svetištu Naše Gospe od Aparecide u Brazilu 2007. godine. Dokument poziva na pastoralno obraćenje – prelazak s „pastorala očuvanja“ koje samo održava postojeće stanje na misionarsko djelovanje. U toj pastoralnoj preobrazbi, na koju i  nedavni dokument Crkve Pastoralno obraćenje župne zajednice u službi evangelizacijskog poslanja Crkve poziva[21], ključno mjesto ima osobni susret s Kristom. Dokument, na tragu poznate misli pape Benedikta XVI, osobito istaknutoj u njegovoj enciklici Deus caritas est, naglašava da vjera nije samo skup doktrina, već osobni susret s Isusom Kristom, koji se pretvara u životno iskustvo i svjedočenje.

Nadalje, potrebno je kritički  osvrnuti se na religijski formalizam u kojem se previše inzistira na normativnoj ispravnosti, liturgijskoj korektnosti i institucionalnom ugledu, pri čemu se redovito zapostavlja pastoralna dimenzija vjere i življenje evanđelja u svakodnevnom životu vjernika. Utjecaj navedenog dokumenta prepoznaje se i u programatskom dokumentu pape Franje (Evangelii gaudium) u kojem se navodi kako „kod nekih ljudi primjećujemo razmetljivu brigu za bogoslužje, učenje i ugled Crkve, ali ne pokazuju nikakvu brigu za stvarno ucjepljivanje evanđelja u Božji narod i u konkretne potrebe sadašnjeg trenutka“.[22] Da bi se navedeno stanje pastorala očuvanja nadišlo i preobrazilo u misionarsko poslanje važno je njegovati nove oblike evangelizacijskog rada: susretati se, razgovarati, ukratko, prožimati vjeru i život na svim područjima.

2.2. Služenje je uvijek konkretno

Kršćanska formacija se  ne prenosi samo riječima, već životom. Drugim riječima, Crkva nije institucija koja samo poučava, već prvenstveno majka i otac koji odgajaju, hrane i prate svoju djecu u vjeri. Da kršćanska formacija nije samo obrazovni proces, nego duhovno očinstvo i majčinstvo u Kristu potvrđuju nedavne riječi i pape Lava XIV. u obraćanje sudionicima Plenarne skupštine Dikasterija za laike, obitelj i život: „Istina je da je ponekad u Crkvi prevladavala uloga formatora kao ‘pedagoga’ koji samo daje upute i vjerske vještine umjesto uloge ‘oca’ koji rađa vjeru. Naša je zadaća ipak puno veća: ne smijemo se zaustaviti samo na prenošenju doktrine, pravila ili etike. Pozvani smo dijeliti ono što živimo – velikodušno, s iskrenom ljubavlju prema dušama, spremno trpjeti za druge i predano, bezrezervno se žrtvujući kao roditelji koji se daju za dobro svoje djece“.[23] Drugim riječima, nismo pozvani raditi s apstraktnim pojmovima i konceptima, već s konkretnim ljudima.  Naše služenje uvijek je konkretno, usmjereno je na začeto dijete, siromašnu osobu na ulici, usamljenu i obeshrabrenu bolesnu osobu, zlostavljanu ženu itd. Svako ljudsko biće pozvano je od Boga da uživa u punini života. Mi smo pozvani kroz različite aktivnosti pokazivati majčinska brigu Crkve; djelovati na kulturnoj i obrazovnoj razini kako bismo osvijetlili savjest ljudima našeg vremena, kako bi se zauzimali za najpotrebnije i bili brat i sestra svakom čovjeku.

Naviještati Evanđelje ne znači samo dobro govoriti, koliko god govor bio nov i dubok. Naviještanje  je uvijek konkretno i osobno, jer se sastoji u navještaju same osobe Isusa Krista. Taj se aspekt ne smije zaboraviti kada je riječ o obrani i zaštiti svakog ljudskog života. Kroz pastoralno djelovanje Crkva izražava Božju stalnu i brižnu intervenciju u životu svakoga čovjeka. Svaka osoba zaslužuje pozornost i poštovanje; treba je prihvaćati i pratiti gledajući je kao hram Božje prisutnosti. Plod kršćanske formacije trebao bi se vidjeti u dosljednom zagovaranju temeljnih moralnih i etičkih principa Crkve u društvenom i u političkom djelovanju: zaštitu života od začeća do prirodne smrti, svetost i nerazrješivost braka kao zajednice muškarca i žene, slobodu savjesti i vjerskog ispovijedanja, promociju i zaštitu ljudskog dostojanstva svake osobe bez iznimke.[24] Navedena načela treba zastupati beskompromisno neovisno o većinskom mišljenju ili ideološkim trendovima. Temeljne istine o čovjeku i njegovom dostojanstvu jednostavno ne smiju biti predmet demokratskog glasovanja ili političkog kompromisa.  Vjera se ne smije zatvoriti u privatnu dimenziju; ona je neodvojiva od obrane dostojanstva čovjeka u svim okolnostima.

U obradi tema uvijek trebamo poticati promišljanje polazeći od pitanja koja proizlaze iz svakodnevnog života ljudi. Drugim riječima, polazište za pastoralno planiranje je kontakt s konkretnom stvarnošću.[25] Nakon detaljnog opisa situacije, nekog fenomena koji predstavlja „znak vremena“ i na koji treba prikladno odgovoriti, slijedi kritička interpretacija stvarnosti u svjetlu vjere, Učiteljstva Crkve. Drugim riječima, riječ je o traženju odgovora na pitanje: Što nam ova situacija govori kao kršćanima? Nakon rasprave i zajedničkog razlučivanja planiramo konkretne aktivnosti, ne samo na temelju naših uvida, već otvoreni Duhu Božjemu i njegovu nadahnuću koje neumorno otvara nove perspektive i pronalazi rješenja tamo gdje bi mi najradije odustali. Privilegirano sredstvo suradnje s Bogom odnosi se na slavlje sakramenata, ali i na zajedničku i pojedinačnu molitvu, čitanje i meditiranje riječ Božje, zatim razgovora s drugim ljudima i njihovim iskustvima u rješavanju sličnih „problema“, čitanja literature povezane s aktivnostima koje planiramo poduzeti itd. U svakom slučaju treba uvijek znati kako je zajednica, a ne pojedinac, ne znam kako nadarenim se smatrao, nositelj mudrog razlučivanja. Donošenje odluke je u biti sinodalan proces, zajednički hod koji podrazumijeva suradnju, slušanje drugih, međusobno uvažavanje. To, dakako, podrazumijeva dobro izgrađenu zajednicu u kojoj se prakticira suodgovornost, supsidijarnost i sinodalnost.

Kako ne bi gubili vrijeme u lamentacijama potrebno je svaku pastoralnu aktivnost dobro programirati: promisliti o svim elementima/okolnostima teme kako bi ju što bolje upoznali, nakon zajedničkog prosuđivanja donijeti odluku o konkretnim aktivnostima glede unaprjeđenja stanja. To podrazumijeva imati jasan plan o ljudima na koje se u provedbi može računati, njihovim kompetencijama, dostupnim i potrebnim resursima, odrediti precizan vremenski okvir za provedbu aktivnosti, evaluacija – provjeriti postignuto. Svaka situacija je jedinstvena. Svaka osoba koja želi sudjelovati u pastirskoj skrbi je jedinstvena. Potrebna nam je situacijska inteligencija, empatija, intuicija i praktična mudrost za provedbu projekta. Zato je predloženi model planiranja formativan i transformativan ne samo u smislu rezultata, već i u smislu ljudi koji planiraju.

Premda mi ovdje naglašavamo župu Crkva ima i mnoga druga mjesta i resurse za formaciju suvremenih misionara: obitelji, male zajednice, crkvene udruge, sjemeništa, redovničke zajednice, akademske ustanove, mjesta služenja i rada s osobama na periferiji društva, misionarska i volonterska iskustva i sl. U svim tim područjima Crkva izražava svoju sposobnost odgajanja u poučavanju i svjedočenju, ali i u učenju kroz susrete osoba različitih generacija.[26] U Crkvi nitko ne smije biti samo pasivni primatelj formacije, već aktivni subjekt koji ima nešto čime može obogatiti druge i biti na korist zajednici.[27]

3. Teme za obradu

Teme koje dokument ističe, a kojima bi se govorilo na navedenim susretima u smislu produbljenja kršćanske formacije, ovisne su o geografskim područjima i kulturnim kontekstima. U svakom slučaju imajući u vidu specifičnosti svakog područja treba poštivati prioritete pojedinih Crkava dobro prepoznajući znakove vremena, stanje u kojem žive i njegove posebnosti. Teme su, dakako, samo navedene bez dubljeg pojašnjavanja, a dodatno se produbljuju kroz inicijative u konkretnoj formaciji. Popis tema koje dokument navodi nije ni konačan ni iscrpan; jednostavno ima za cilj pružiti biskupijama i župama prijedloge o nekim važnim temama koje se u teološko-pastoralnom prosuđivanju suvremenog doba jasnije prepoznaju i koje bi mogle biti od koristi u različitim pastoralnim kontekstima.

Teme su podijeljene u četiri skupine. U prvoj skupini, pod skupnim nazivom početka života, navode se sljedeće teme za obradu: Afektivnost i bračna spolnost, Nerođeni život, Moralno značenje odgovornog rađanja i regulacije nataliteta, Ljepota i poziv očinstva i majčinstva, Prijetnja prenatalne eugenike, Namjerni pobačaj, Pitanja sterilizacije, Neplodnost / sterilitet, Moralni problemi povezani s in vitro oplodnjom, Čedomorstvo, Surogatstvo, Smanjena stopa nataliteta, Praćenje i skrb za žene koje su doživjele pobačaj.[28]

Tijekom cijeloga života predviđene su sljedeće teme: Dostojanstvo i poštovanje žena, Uzajamnost muškarca i žene, Vrijednost i briga za spolnu različitost, Praćenje i podrška u slabostima, Borba protiv diskriminacije osoba s invaliditetom, Zaštita migranata, Zaštita psihijatrijskih bolesnika i njihovih obitelji, Prevencija tragedije samoubojstva (osobito među adolescentima i mladima), Odgoj za solidarnost i supsidijarnost, Rat, Trgovina ljudima, Deportacija, Ropstvo, Nedostojanstveni i opasni radni uvjeti, Zadržavanje u nedostojanstvenim uvjetima, Zdravstvene politike i kvalitetna skrb za sve, Zdravstvena skrb za siromašne Nove forme siromaštva (nedostatak posla ili dostojanstva u radu, Loši odnosi unutar zajednica i obitelji), Droge i ovisnosti, Ovisnost o digitalnoj virtualnoj stvarnosti, Nasilje nad ženama i djecom, Digitalno nasilje, Zlostavljanje na internetu, Cybersex, Vrijednost starije dobi, Udomiteljstvo i posvojenje.[29]

U trećem tematskom dijelu predviđene su teme koje obilježavaju kraj ovozemaljskog života: Paliativna skrb, Transplantacija, Donacija organa, Duhovno praćenje bolesnih, umirućih i njihovih obitelji, Želja za životom, Eutanazija, Potpomognuto /asistirano samoubojstvo i Smrtna kazna. U zaključnom dijelu donose se i neke teme koje se međusobno prožimaju: Biti djeca, Biti stvorenja, Skrb o osobi i stvaranju u perspektivi integralne ekologije, Vjerska sloboda i priziv savjesti, Obrazovanje djece i mladih, Emocionalno i seksualno obrazovanje, Rodna ideologija, Integralni razvoj osobe. U posljednjem dijelu predlaže se i obrada nekoliko tema vezanih za etičku problematiku u kontekstu korištenja modernih tehnologija: Dostojanstvo ljudskih embrija, Istraživanje na ljudima, Genetske manipulacije.

  • Naglasci u programu za formaciju

U realizaciji programa suvremene kršćanske formacije osobiti naglasak potrebno je staviti na sljedeće:

  • Promicati i živjeti kršćansku antropološku viziju zajednice.
  • Oblikovati savjesti te pratiti vjernike u razlučivanju koje je u skladu s kršćanskom antropologijom, Učiteljstvom i istinom vjere.
  • Formaciju povezanu s vrijednošću ljudskog života ugraditi u pastoral mladih.
  • Jačati obiteljsku duhovnost te bračne i obiteljske veze.
  • Odgojiti za vrijednosti povezane s roditeljstvom, ljubavlju i spolnošću.
  • Ponuditi mogućnosti formacije, dijaloga i razmjene o životnim temama unutar župne i biskupijske zajednice, služeći se induktivnom metodom – polazeći od pitanja koja proizlaze iz svakodnevnoga života ljudi.
  • Surađivati sa stručnjacima s katoličkih sveučilišta koji doprinose biskupijskom pastoralu, radi stvaranja mogućnosti za formaciju, susrete i prostore prihvaćanja te centre za osobno i obiteljsko praćenje.
  • Predvidjeti studijske seminare i mogućnosti interdisciplinarne formacije unutar biskupskih konferencija i partikularnih Crkava za pastire i pastoralne djelatnike.
  • Oblikovati roditelje i učitelje u katoličkim školama.
  • Koristiti obrazovne i ljudske resurse instituta za obitelj katoličkih sveučilišta uključenih u inicijativu Family Global Compact.
  • Promicati formativni angažman u pastoralu djece u župama i biskupijama: odgajati djecu za vrijednost ljudskog života kroz iskustva i primjeren jezik.[30]
  • Predviđanje institucionalnih pastoralnih službi

 Što se tiče kreiranja novih institucionalnih pastoralnih službi na razini (nad)biskupija i župa dokument predlaže:

  • Osigurati međusobnu povezanost i koordinaciju među pastoralnim područjima kako bi se zajednički osmislio i predložio pastoral ljudskog života.
  • Uspostaviti biskupijsko vijeće za pastoral života.
  • Promicati osnivanje savjetovališta s kršćanskom vizijom te centara za pomoć za osobe u teškim situacijama, kako bi im se pružila nada te materijalna, moralna i duhovna potpora.
  • Promicati prikladne inicijative koje nude stvarne alternative pobačaju, in vitro oplodnji, eutanaziji i samoubojstvu.
  • Promicati udruge mladih i obitelji.
  • Uspostaviti trajne radne skupine između odgovornih za Institute za obitelj katoličkih sveučilišta mreže REDIUF [31] i odgovornih za biskupijski i nacionalni pastoral života [32].

Osim navedenoga potrebno je poticati kulturu dijaloga između župa, škola, obitelji, udruga i pokreta radi zajedničkoga zalaganja za razvoj „kulture života“, stavljajući resurse svih u službu općega dobra. Također je potrebno u širem društvenom okružju poticati dijalog o egzistencijalnim temama s različitim institucijama i svijetom kulture te se zauzimati za život na svim razinama. Važno je pokretati procese[33], biti proaktivni uvijek znajući kako su „sjemenke života“ jače od „sjemenki smrti“.

[1] Usp. Ivan Pavao II., Evangelium vitae – Evanđelje života,Enciklika o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života, KS, Zagreb, 2003.

[2] Usp. Dicastery for Laity, Family and Life, Life is always a good, Initiating Processes for a

Pastoral Care of Human Life, LEV, Rom, 2025., https://www.laityfamilylife.va/content/dam/laityfamilylife/Lavitasempreunbene/BROCHURE_EN.pdf; dalje Life is always a good.

[3] Dikasterij za nauk vjere, Deklaracija „Dignitas infinita“ o ljudskom dostojanstvu, 8. travnja 2024., br. 1., https://ika.hkm.hr/novosti/deklaracija-dignitas-infinita/; Dalje: Dignitas infinita.

[4] Isto, br. 24., 66.

[5] Usp. Papa Franjo, Evangelii gaudium, br. 182, 198, 218; dalje Evangelii gaudium.

[6] Usp. Norbert Mette, Il Gesù difficile. L’invito a una prassi di sequela nelle condizioni attuali, Concilium 33 (1997.), 1, 41.

[7] Usp. Anton Tamarut, Dom ljubavi i kršćanske radosti, teologija i duhovnost braka i obitelji, Kršćanska Sadašnjost, Zagreb 2016., 40.

[8] Papa Franjo, Amoris laetitia, Radost ljubavi, Kršćanska Sadašnjost, Zagreb 2016, br. 33; dalje Amoris laetitia.

[9] Usp. Isto, br. 44.

[10] Usp. Isto.

[11] Usp. Zygmunt Bauman, Modernità liquida, Laterza, Roma-Bari 2008; Isti., Vita liquida, Lateranza, Roma-Bari 2009.

[12] XVI. redovna opća skupština Biskupske sinode, Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje, poslanje, Završni dokument, KS, 2005., br. 47-48; dalje: Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje, poslanje.

[13] Opširnije o ozbiljnim kršenjima ljudskog dostojanstva vidjeti Dignitas infinita, br. 33-62.

[14] Usp. Dignitas infinita, br. 47.

[15] O mogućnostima crkvenih pokreta i zajednica u pastoralu vidjeti: Ivica Jurić, Pokreti i nove zajednice u župi, Mogući protagonisti nove evangelizacije, Teološko-pastoralna prosudba, Katolička izdavačka kuća i časopis Crkva u svijetu, Split, 2021; Isti, Pokreti i zajednice instrumenti formacije i evangelizacije, u: Vrhbosnensia 21 (2018.), 1, 153-171.

[16] Usp. Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje, poslanje br. 82.

[17] Usp. Johan Baptist Metz, Politička teologija: 1967.-1997., KS, Zagreb, 2004., 174; Usp. Željko Tanjić, Teologija pred izazovima sadašnjeg trenutka, KS, Zagreb, 2009., 141-153.

[18] Usp. Gisbert Greshake, Biti svećenik u ovom vremenu. Teologija – pastoralna praksa – duhovnost, Zagreb, 2010., 223-225.

[19] Usp. Antonio Mastantuono, La parrocchia per una fraternità possibile, u: Orientamenti pastorali LXVIII (2020), 11, 51.

[20] Conference of Aparecida , Concluding document, br. 12; https://www.celam.org/aparecida/Ingles.pdf

[21] Usp. Kongregacija za kler, Pastoralno obraćenje župne zajednice u službi evangelizacijskog poslanja Crkve, KS, Zagreb, 2021.

[22] Evangelii gaudium, br. 95.

[23] Papa: Odgajati za poštovanje života i sprječavanje zlostavljanja, https://www.vaticannews.va/hr/papa/news/2026-02/papa-lav-xiv-dikasterij-laici-obitelj-zivot-plenarno-zasjedanje.html.

[24] Usp. Life is always a good, br. 7.

[25] Isto, br. 5.

[26] O tome kako preobraziti redoviti pastoral u misionarski vidjeti: Ivica Jurić, Transform regular pastoral care into missionary work, u Služba Božja 63 (2023.), 3, 240-259.

[27] Usp. Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje, poslanje 143-144.

[28] Usp. Life is always a good, br. 8.

[29] Isto.

[30] Isto, br. 9.

[31] REDIUF (Rete degli Istituti Universitari per la Famiglia) je međunarodna mreža sveučilišnih instituta za obitelj, povezanih s katoličkim sveučilištima, koja promiče istraživanje i formaciju o braku i obitelji u svjetlu crkvenog nauka.

[32] Usp. Life is always a good, br. 9.

[33] Usp. Evangelii gaudium, br. 223.

Izvor: Ivica Jurić, Teme i sredstva za pastoral života, u: Vjesnik đakovačko-osječke nadbiskupije, 154 (2026.) 4, 11-17.