Povod razgovoru s dr. sc. fra Ivicom Jurićem, profesorom pastoralne teologije na KBF-u u Splitu nedavni je izlazak njegove nove knjige ‘Pokreti i nove zajednice u župi, Mogući protagonisti nove evangelizacije, Teološko-pastoralna prosudba’. Autor u knjizi, prethodno objavljenoj i na talijanskom jeziku, govori o poteškoćama u pastoralnom djelovanju Crkve u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji te o mogućnostima koje pokreti i nove zajednice predstavljaju za pastoralnu preobrazbu mjesne Crkve. Fra Ivica je ujedno promatrač, ali i angažirani komentator aktualnih zbivanja u odnosu Crkve i društva.
– Tema koju obrađujete u knjizi je aktualna u svjetlu sinodalnog hoda koji je upravo na razini cijele Crkve u toku: što je to sinodalnost?
– Sinodalnost u teološko-pastoralnom smislu je stil, način na koji Crkva vrši poslanje u društvu, zajednički hod koji predvodi Duh Sveti; proces slušanja, dijaloga, razlučivanja, uključivanja svih vjernika u poslanje Crkve. Sinodalnost nije uvođenje demokracije u Crkvu već slušanje drugih u otvorenosti Duhu Svetomu kako bismo svi kroz molitvu i dijalog došli do sve većeg suglasja u odlukama i prijedlozima koje se tiču dobra svih vjernika i društva u cjelini. Sinodalni hod ne traži drugu već drugačiju Crkvu, ne drugačiju u smislu promjene nauka već u smislu boljeg razumijevanja i prikladnijeg prenošenja vjere – inkulturacije i autentičnog življenja vjere. Ona nije tek neki prolazni slogan, susret već trajni modus vivendi i modus operandi Crkve – njezina narav, način postojanja i djelovanja.
– Što papa Franjo želi postići sinodalnim hodom?
– Papa Franjo želi pojačati zajedništvo u Crkvi, uključiti koliko je moguće više krštenika u poslanje Crkve koje se ostvaruje na različitim područjima i kroz različite aktivnosti od kojih možemo spomenuti samo neke: slavljenje sakramenata u zajednici, zaštita braka i obitelji, zaštita siromašnih, briga za okoliš, briga za odgoj djece i mladih, prožimanje kršćanskim vrijednostima područja kulture, politike i ekonomije…
Može se reći i da je sinodalnost put kako od formalnih vjernika stvarati praktične, od anonimnih prepoznate i cijenjene članove Crkve. Taj put podrazumijeva stvaranje mreže odnosa u kojima se prepoznaju darovi i sposobnosti svih vjernika, dijeli odgovornost, vjera interiorizira te postaje vlastitim izborom i služenjem drugima.
To se dogodi ponajprije stupanjem u osobni odnos s Bogom, čemu u konačnici sve naše aktivnosti i služe. Da bi se to dogodilo pastoral ne smije biti sveden na puko ponavljanje uobičajenih radnji već biti dinamičan, inovativan, otvoren velikom potencijalu koje vjernici laici predstavljaju za poslanje Crkve.
– Možete li se osvrnuti na polemiku između nadbiskupa Mate Uzinića i prof. dr. Mladena Parlova, dekana KBF-a u Splitu: je li kriza u teologiji ili u Crkvi?
– Nadbiskup Mate, koliko sam razumio, u nedavnom intervju govori o neaktualnosti i irelevantnosti teologije u našem vremenu a don Mladen za navedeno vidi uzrok u neaktualnosti i irelevantnosti Crkve. Na određen način obojica su u pravu i drago mi je da su samokritični odnosno da za stanje u Crkvi ne krive nekoga izvana, kako se često može čuti. Teolozi u Hrvatskoj se nedovoljno bave egzistencijalnim temama što onda za posljedicu ima lošu posjećenost simpozija, stručnih skupova, tribina kao i malu čitanost teoloških knjiga i članaka. U velikim čitanim medijima i na televizijama teolozi su premalo prisutni. Tomu može biti razlog percepcija urednika, novinara ali i šire javnosti o irelevantnosti teologije i teologa u govoru o problemima društva s kojima se suočavamo. U tom stavu možemo prepoznati kako posljedice odgoja iz vremena prije demokratskih promjena tako i sekularističke tendencije koje teologiju i vjeru smještaju u privatnu sferu i područje emocija.
Međutim, istina je da su za navedeno stanje odgovorni i sami teolozi, svećenici i laici, koji preferiraju djelovanje u komfornoj zoni a zaziru od javnih nastupa i sučeljavanja. Kako se utjecaj Crkve ne mjeri samo njezinom prisutnošću u medijima u smislu dobro osmišljenog, argumentiranog i aktualnog izlaganja vjere već njezinim sveukupnim (ne)djelovanjem onda su i njezini medijski dosezi ograničeni. To hoće reći da se neautentičnost Crkve, svećenika i vjernika, ne može samo na “leđima teologa i teologinja” iznijeti. Utjecaj teologije usko je vezan uz autentičnost onih koji je izlažu i Crkve u cjelini.
Što se tiče relevantnosti može se reći da je pravi teolog, pa i vjernik, onaj koji u jednoj ruci drži novine (medije) a u drugoj Bibliju (dokumente Crkve, teološke knjige, članke). Mediji mu služe da bi vidio bolje što se događa, kuda društvo ide, a Biblija mu služi kako bi bolje znao kako treba živjeti, kako doprinijeti izgradnji i u konačnici spasenju društva.
– Ima li medija koji doprinose većoj vidljivosti a time i relevantnosti Crkve u društvu?
– Svakako se može pohvaliti modernije medijske platforme, primjerice, Hrvatski katolički radio, zatim bitno.net i druge katoličke portale koji kroz svoje emisije, podcastove i teološke tekstove pružaju vjernicima i svima zainteresiranima katoličke odgovore na probleme suvremenog društva. Time premošćuju jaz između akademske teologije i življene vjere o kojima smo prethodno govorili. Osobno najviše preporučam dokumente – enciklike, pobudnice, knjige – posljednjih trojice papa u kojima se uz analizu stanja društva o pojedinom problemu i nauku Crkve o istome nude i određene smjernice, moguća rješenja na probleme s kojima se suočavamo. Velika je šteta što navedeni odlični dokumenti ne pronalaze put do srca vjernika (i svećenika). Kad bi bilo drugačije i put do nove prakse života Crkve bio bi kraći jer preobrazba života dolazi nakon promjene razmišljanja, uvida u stvarnost i mogućnosti njezine promjene. Prije ne.
Da bi teologija bila relevantna ona mora biti egzistencijalna tj. polaziti od konkretnih problema na koje u svjetlu evanđelja i dokumenata Crkve treba dati rješenja koja se pretaču u konkretne inicijative i projekte. To se treba događati u sinodalnom duhu na svim razinama života u Crkvi. Tek provođenje i sudjelovanje što je moguće više vjernika u navedenim aktivnostima teologiju i vjeru čini relevantnom a svećenike i vjernike ostvarenim i autentičnim osobama.
– Crkvi se zamjera bavljenje politikom?
– Da, to može biti i u nekim slučajevima i jest veliki problem. Crkva se ne smije aktivno baviti politikom, osobito ne u smislu stranačke politike, lobiranja za pojedinu stranku ali se može i treba baviti zauzimanjem za opće dobro. Dok se ovo prvo u načelu od svih odbacuje ovo drugo često nailazi na nerazumijevanje i poistovjećuje se s prvim. Naime, svećenici su za veliki dio vjernika, kao uostalom i nevjernika, pravi pastiri samo ako suosjećaju s ljudima u potrebi, mole, govore ili pišu srcedrapajuće misli. Dočim se aktivnije zauzmu za neke promjene, npr. da ugroženima sustavno pomognu a ne samo prigodično djelom milosrđa – bave se politikom, što kao nikako ne bi trebali. Tako je zauzimanje za neradnu nedjelju – bavljenje politikom; obrana glasa savjesti, svetišta čovjeka, i načela dobrovoljnosti cijepljenja – bavljenje politikom; obrana braka, temelja budućnosti društva i Crkve – bavljenje politikom. Kao da je evanđelje samo tužaljka a ne program preobrazbe društva!? Kao da bi uloga Crkve bila samo liječenje posljedica a ne i uklanjanje korijena grijeha, osobito strukturnog grijeha? Odgojem, dakako, a ne nekom represijom, revolucijom. Možda zato i imamo umjesto proroka i planova za budućnost previše narikača i lamentacija, nad sobom i drugima. A svećenici ne smiju biti konformisti, statični članovi društva, službenici velike organizacije već proroci.
– Proučavate aktualni život Crkve, što zapažate?
– Sasvim je jasno već dugo godina i na što mnogi upozoravaju, ne samo profesori i svećenici već i drugi vjernici, kako postojeći pastoralni model u mnogim župnim zajednicama, kako u ruralnim tako i još više u urbanim sredinama, jednostavno više ne funkcionira. Pastoralne aktivnosti usmjerene su uglavnom prema pripremi djece i adolescenata za sakramente kršćanske inicijacije a nedovoljno zahvaćaju mlade, mlade obitelji i općenito odrasle osobe.
Čak se događa poznati paradoks: djecu i adolescente pripremamo da bi bili što aktivniji u Crkvi kroz njezine aktivnosti a događa nam se da sa završetkom priprave završi kod mnogih i sudjelovanje u aktivnostima za koje su se pripremali. Na nekim drugim područjima to nam se čini tako nelogičnim i nezamislivim dok smo se na području odgoja i rasta u vjeri s tim, čini mi se, nažalost, odavno pomirili, i roditelji i mi svećenici, katehete, vjeroučitelji.
Naime, sasvim je nezamislivo da primjerice prelaskom iz kadeta u juniore, ili iz juniora u seniore mladi ne nastave s nogometom, rukometom, tenisom; sa završetkom glazbene škole da ne nastave sa sviranjem, pjevanjem; s polaganjem vozačkog ispita da ne nastave s vožnjom, a to nam se upravo događa. Postojeća kateheza ne uvodi u iskustvo vjere, ne stvara aktivne i zrele već nominalne vjernike koji uglavnom ‘odrade’ što se od njih traži te se nakon priprave vrate u prijašnju pasivnost. Naravno, pitanje vjere nije samo pitanje znanja, stjecanja i usvajanja informacija o vjeri već prvenstveno izgradnja odnosa s Bogom koji se ostvaruje u zajednici vjernika. Vjera se uči slaveći njezina otajstva, živeći po Božjim zapovijedima i zauzimajući se za opće dobro društva, osobito za one najugroženije na periferijama društva.
– Je li doba postmoderne i kraj religija, kao što mnogi tvrde?
– Ne, religija u postmoderni nije nestala, nego se naprosto promijenila: postala je jedna vrsta ‘proizvoda’ ostavljenog na izbor svakom pojedincu. U toj promjeni epohe, o kojoj mnogi govore, čovjek više ne prihvaća kao nekada svoj identitet, kršćansku antropologiju, već ga sve više pod utjecajem protukršćanske popularne kulture želi stvarati dekonstruirajući pritom sve otvorenije brak i obitelj. Tu vidim veliki, otvoreni prostor koji u pastoralnom smislu mogu uspješno popuniti pokreti i nove zajednice sa svojim aktivnostima.
Upravo oni kroz bogatstvo svojih aktivnosti i inicijativa mogu integrirati u Crkvu mnoge distancirane vjernike, osobito u velikim sredinama, te tako pomoći Crkvi da prijeđe s modela “očuvanja” na misionarski model. Naravno, njihovo mjesto i ulogu vidim uvijek kao integralni a ne paralelni dio redovitog pastoralnog djelovanja u župnim zajednicama.
– Kako to stanje mogu promijeniti crkveni pokreti i zajednice i zašto baš oni?
– Naravno, postojeće stanje u Crkvi i društvu oni mogu i trebaju mijenjati ali ne samo oni već i svi drugi: svećenici, redovnici i redovnice, vjeroučitelji, vjernici laici. Kad je o pokretima i zajednicama u Crkvi riječ, osobito onima mlađega datuma s obzirom na njihovo utemeljenje, oni mogu biti protagonisti nove evangelizacije. Naime, po nekim meni dostupnim istraživanjima, oni formiraju i uspješno izgrađuju kršćanski identitet čineći ga otpornim na galopirajuću sekularizaciju koja se, nažalost, sve otvorenije pretvara u sekularizam. Koliko god bili skeptični ili čak imali i negativna iskustva s nekima od njih ipak ne možemo zanemariti činjenicu da oni predstavljaju najživlji, najdinamičniji i najmisionarskiji element u Katoličkoj crkvi prečesto umornoj, statičnoj i opterećenoj mnogim problemima od kojih su neki kao seksualno zlostavljanje u Crkvi sada najaktualniji. Naravno, postoje i određeni kriteriji po kojima pokreti i zajednice u Crkvu djeluju. Ako ih se pridržavaju mogu doista dati velik doprinos preobrazbi Crkve u ovom vremenu prebrzih promjena.
– Što su, ukratko, novi crkveni pokreti?
– Oni su zapravo odgovor Duha Svetog na izazove s kojima se Crkva u svom poslanju susreće i jasan izraz duboke želje za autentičnim kršćanskim životom. Kao takvi predstavljaju put koji vjernike vodi prema izvoru kršćanstva i ponovno im otkriva radost i snagu Crkve. Kad se ponizno uključuju u život mjesne Crkve te kad ih biskupi i svećenici srdačno prihvaćaju u biskupijske i župne strukture i strpljivo usmjeruju, oni predstavljaju pravi Božji dar za novu evangelizaciju. Njihova spremnost podložiti se prosudbi crkvenih vlasti najbolji je jamac autentičnosti njihovih karizmi. Sudjelovanjem u biskupijskim i župnim aktivnostima pokreti i zajednice dobivaju nužnu uključenost u zajedničko poslanje Crkve, a zajednice od njih dobivaju novu, neophodnu svježinu za svoje evangelizacijsko poslanje.
– Možete li konkretnije istaknuti neke aktivnosti ili neka područja u kojima je njihov doprinos značajan za Crkvu i društvo?
– Govoreći generalno a ne ističući pritom nijedan pokret ili zajednicu pojedinačno: kod njih se primjećuje veće življenje zajedništva i ostvarivanje osobnog odnosa s Isusom Kristom a to je cilj kojem teži odgoj i rast u vjeri. Istinski susret s Isusom u zajednici otvara za novo shvaćanje života te osobu dovodi do preobrazbe u svim dimenzijama njezina bića. Taj se susret ostvaruje putem kerigme, ali i putem milosrdne ljubavi; ona je izraz Krista u onima koji su otvoreni Duhu Svetom. Drugim riječima, zahvaljujući Duhu Svetom postajemo sposobni Boga približiti ljudima, a ljude Bogu i jedne drugima. U pokretima i zajednicama, što naravno ne isključuje i druge i vjernike, daje se velika važnost vlastitoj duhovnosti i razvoju vlastitog poziva; prepoznaje se i vrednuje različite darove (karizme) date za rast zajednice i cijeloga društva.
Crkva je po pokretima i zajednicama prisutna u mnogim područjima ljudskog života. To se postiže, između ostaloga, i zahvaljujući njihovoj fleksibilnosti. Nadalje, u vremenu sve većeg individualizma, zatvorenosti u virtualni svijet, pa i narcizma, osobito mladih, oni su jako važni jer stvaraju socijalni kapital, integriraju u društvo, formiraju identitet u vremenu ubrzane fragmentacije društva. Znajući koliko je obitelj i obiteljska evangelizacija u krizi, osobito u Zapadnoj Europi, nema sumnje da oni predstavljaju i jako važnu ulogu u kršćanskom odgajanju, posebno u velikim gradovima.
– U novoj knjizi predlažete novi pastoralni model djelovanja župne zajednice?
– U našem društveno-kulturnom kontekstu model kojeg zagovaram mogao bi dati nov zamah u pastoralnomu radu, osobito što se tiče njegove socijalne dimenzije. Navedeni model ponajprije podrazumijeva promjenu naslijeđenoga mentaliteta, što će biti najteži zadatak za nas južnjake tako nesklone promjenama. Župna zajednica, kao temeljna stanica aktivnosti Crkve, prostor je u kojem se ostvaruje suradnja različitih pastoralnih subjekata: pastoralnog i ekonomskog vijeća, crkvenih pokreta, novih zajednica, zborova, skupina… Svi oni sa svećenicima, redovnicima i redovnicama, trajnim đakonima, katehetama, vjeroučiteljima, komplementarno surađuju kako bi župa bila suodgovorna i sinodalna zajednica; mjesto zajedništva i življene solidarnosti; dom za svakog tko želi pridonijeti poslanju Crkve. Integralni pastoral u sinodalnom duhu ono je što Crkvu može preobraziti i učiniti relevantnom preko različitih aktivnosti, inicijativa i projekata kojima se svjedoči dvostruka vjernost: Bogu i svakom čovjeku. Stoga je od presudne važnosti otvarati nove prostore, mogućnosti u kojima se svatko može pronaći i dati vlastiti doprinos izgradnji Božjeg kraljevstva (društva).
Damir Šarac
Foto: Nikola Vilic/Cropix
Izvor: https://slobodnadalmacija.hr