Izrugivanjem Isusa i euharistije, koja je srce kršćanske vjere, na otvaranju Olimpijskih igara u Parizu “redatelji” su ciljano željeli uvrijediti sve kršćane neovisno o njihovoj konfesionalnoj pripadnosti. I mnogi se kršćani osjećaju opravdano uvrijeđeni jer jedna je stvar ismijavati vjernike/kršćane zbog njihovih ograničenja i neautentičnosti a sasvim je druga stvar izrugivati se s Isusom. I umjetnička sloboda treba imati granice. U suprotnom se radi o zloporabi slobode koja ima nečasne ciljeve. Okvir za slobodu, toleranciju, tako hvaljeno “pravo” na različitost ne smije biti netrpeljivost ni prema kome. O navedenom i sve češćem fenomenu – izrugivanja kršćanstva na velikim manifestacijama koje gledaju stotine miliona ljudi – jedan kolega je napisao: “Svojim su činom pokazali da su kao perjanice najnovije humanosti zapravo nehumani. Dok drugima naglašavaju poštivanje različitosti kao civilizacijsku normu – oni su se očitovali neciviliziranima. Dakle, u sukobu su sa samima sobom. Vrijednosti koje promiču očito im nisu bitne. Što može ponuditi ideologija ili pokret koji sam gazi svoje vrijednosti? Očito ništa, osim buke, skandala, omalovažavanja i vrijeđanja. Nas koji smo uživali “blagodati jugoslavenske demokratije” ovo ne može iznenaditi. Ponovno manjina na neciviliziran način želi preodgajati većinu.
Oni koji poznaju vjeru, kojima ona osvjetljava životni put pri pogledu na ovakve scene mogu još jednom zahvaliti svomu Gospodinu. Jer Njegov Put umjesto na rušenje usmjeren je na građenje i poštovanje života. Umjesto obezvrjeđivanja ili poništavanja uči prihvaćanju, umjesto podcjenjivanja uči uvažavanju, umjesto odmazdi uči opraštanju. I zato je njegov humanizam jedini koji može iznjedriti civilizaciju po mjeri čovjeka. Budimo uvijek toga svjesni i ponosni na svoga Učitelja! Uvijek zahvalni jer je htio biti naše Svjetlo svijeta. Pred Njegovom nedostižnom veličinom mrzitelji su i ovaj put ispali zbunjeni i primitivni. Daleko ispod bilo koje mogućnosti da budu svjetionik humanosti a kamoli da utemelje neku novu civilizaciju” (don Ivica Čatić).
Lice i naličje tolerancije
Woke agenda napreduje i nameće svoje vrijednosti od kojih je rodna ideologija, koja dekonstruira kršćansku antropologiju, prepoznata kao jedna od najopasnijih. Na nju je i papa Franjo više puta upozoravao ističući kako je ona jedna od najopasnijih ideoloških kolonizacija zato što zamagljuje razlike između muškaraca i žena i jer je veliki neprijatelj braka, temeljne stanice za opstanak i razvoj društva. Neke od najčešće promoviranih vrijednosti navedene agende su tolerancija, bratstvo, inkluzivnost, ravnopravnost. Međutim, kakva je to tolerantnost i ravnopravnost u kojoj se kršćanstvo javno izruguje i vrijeđa? Nikakva. Takva tolerancija poništava samu sebe i ne zavrjeđuje poštovanje vjernika. Uostalom, jednakost i bratstvo nemogući su ako isključimo Oca. Samo po Ocu smo braća i sestre, ljudi jednakog dostojanstva. Bratstvo bez Oca eksperiment je kojeg su milioni u prošlom stoljeću životima platili. I nije to bilo tako davno da bi povjerovali u iluziju ili da se ne bi sjećali cijene građenja društva na takvim temeljima.
Lice i naličje takve tolerancije, nakon blasfemnog izrugivanja s Posljednjom večerom (Isusom) pokazalo se još na jednom primjeru. Naime, na otvorenju Olimpijskih igara Juliette Armanet otpjevala je pjesmu Imagine Johna Lennona koja se gotovo smatra kao neslužbena himna Igara. Lennon u toj pjesmi pjeva o svijetu bez raja i pakla (u biti bez Boga), bez nacija i religije, bez vlasništva. Pjeva o svijetu u kojem bi ljudi (naravno bez gore navedenih smetnji!) kao živjeli u miru, bratstvu, jedinstvu, jednakosti. Vrijednosti su to očito i Olimpijskog odbora. Poljski novinar (P. Babiarz) komentarom je popratio izvođenje navedene pjesme rekavši da je svijet bez pakla i raja (Boga), bez nacija, religija i vlasništva zapravo vizija komunističkog svijeta. I sasvim je u pravu jer je čovječanstvo tu viziju platilo u prošlom stoljeću s preko sto miliona života. No, glumci tolerancije brzo su navedenog novinara suspendirali jer on ne poštuje ‘vrijednosti’ i vrijeđa podsjećanjem na viziju komunizma i posljedice njezine provedbe. To je ta tolerancija koja se odnosi samo na istomisleće papagaje koji samo trebaju preuzimati pripremljene obrasce i reproducirati ih poput robota. Vrli novi svijet je tu. Samo ga neupućeni nazivaju napretkom.
Dioniz umjesto Isusa
Autor svečane ceremonije otvaranja Olimpijskih igara ističe kako Posljednja večera nije bila njegova inspiracija već proslava Dioniza, boga gozbe i uživanja iz grčke mitologije. Međutim, prije Dionizijeva raskalašenog dolaska na scenu (na stol) slika u pozadini je jako nalikovala Posljednjoj večeri, toliko da su je mnogi kršćani diljem svijeta tako i protumačili. Osim toga zamjena Isusa Dionizom jako podsjeća na Nietzschea. U njegovoj filozofiji to su dva principa, uporišta koja se međusobno isključuju. Dioniz tako predstavlja prihvaćanje i afirmaciju života, sa svim dionizijevskim aspektima neobuzdanog uživanja, kaosa i iracionalnosti, dok Krist (za Nietzschea!) predstavlja uništavanje života i bijeg od ovozemaljskog svijeta u onostranost. Predstavljanje drag queenova i slavljenje Dioniza na ceremoniji otvaranja Olimpijskih igara tako bi se moglo protumačiti kao proslava Nietzscheove vizije, odnosno pobjede hedonizma nad kršćanskim vrijednostima.
Svatko je slobodan sebi uzimati za uzore koga god želi ali nije slobodan vrijeđati druge i njihove uzore, njihove svetinje. Tolerancija se pokazuje poštovanjem i uvažavanjem a ne omalovažavanjem i ismijavanjem. Za nas kršćane, neovisno o konfesionalnoj pripadnosti, Krist ostaje nedostižan uzor. Njegovu jedincatost izvrsno je opisao jedan od najpronicljivijih ljudi naše civilizacije. Njegovo mišljenje aktualnije je danas nego prije sto pedeset godina kad ga je napisao: “Ja vjerujem da nema ničeg divnijeg, dubljeg, simpatičnijeg, razumnijeg, ljudskijeg i savršenijeg od Krista. Kad bi mi netko mogao dokazati da je Krist van istine, i kada bi istina zbilja isključivala Krista, ja bih radije ostao s Kristom, nego s istinom. Bez Krista sve odjednom postaje odvratno i grešno. Pokažite mi nešto bolje od Krista! Pokažite mi vaše pravednike koje ćete staviti na mjesto Krista. (F. M. Dostojevski)
Krist se može sam obraniti od različitih napada ali i nama kršćanima je ostavio u poslanje da njegovu Radosnu vijest spasenja proširimo do kraja Zemlje (Mk 16,15). Na otpore i odbacivanja Crkva je nailazila u svakom vremenu. Već je na početku kršćanstva sv. Pavao proročki poručio: “Zaklinjem te pred Bogom i Isusom Kristom, koji će suditi žive i mrtve, zaklinjem te pojavkom njegovim i kraljevstvom njegovim; propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom. Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka, nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati” (2 Tim 4, 1-4). To vrijeme je već odavno došlo a kršćanima ostaje vjera u Krista i vjerodostojnost života kao najbolje oružje protiv različitih neprijatelja.
fra Ivica Jurić