doc. dr. sc. Ivica Jurić
Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu
Sažetak
Autor u članku kritički promišlja o stanju u pastoralu župne zajednice. U prvom poglavlju teološki-pastoralno analizira ambivalentnost moderne kulture i njezine konzekvence na pastoralno djelovanje Crkve. U drugom poglavlju ističući važnost prepoznavanja znakova vremena naglašava presudnost izgradnje osobnog odnosa s Bogom kao i suradnje s drugima u zajedničkom poslanju izgradnje Božjeg kraljevstva. U zaključnom dijelu rada donosi i neke konkretne prijedloge, smjernice preobrazbe Crkve u sinodalnom duhu. U procesu trajnog posadašnjenja (aggiornamenta) kršćanske poruke ističe važnost autentičnosti, vjernosti kršćanskoj istini kao i presudnost blizine, egzistencijalnog obraćanja i trajnog suputništva sa suvremenim čovjekom u njegovim radostima i žalostima, uspjesima i pogreškama.
Ključne riječi: župni pastoral, preobrazba, sinodalnost, suradnja
Uvod
Često se u mjesnoj Crkvi, osobito na susretima svećenika kako u Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja tako i u Nadbiskupiji Splitsko-makarskoj, čuje jadikovka što se tiče previsoke dobi većina svećenika (60 i više godina). Također se može čuti i o mnogim zdravstvenih problemima braće svećenika. Ne zanemarujući našu realnost, budući da o njoj ovisi i provedba naših pastoralnih planova koliko god ih savršeno zamislili, ipak je zamorno uvijek iznova iznositi već poznate lamentacije. Stoga će se naglasak u ovom radu staviti na ono što mi kao Crkva, zajednica svih krštenih, možemo i trebamo napraviti u poslanju u koje nas je Bog pozvao a koje u Crkvi zajedno s drugima vršimo. Odmah na početku usuđujem se reći kako je nama, po mom sudu, veći problem naš mentalitet, odnosno naš način života i djelovanja negoli sama dob svećenika ili to što nas svećenika premalo ima. Zašto to mislim? Zato što mi nemamo problema u pastoralnom djelovanju samo ondje gdje su svećenici stariji. Imamo mi i mlađih svećenika koji su nedovoljno aktivni i nedovoljno otvoreni za suradnju s vjernicima laicima. Zasigurno će se netko od svećenika zbog navedene konstatacije osjetiti prozvanim i predbaciti profesorsku kritičnost kako to čine i drugim profesorima, kao, uostalom, i samom papi Franji komu se često prigovara da previše kritizira svećenike. Da, može se čuti od svećenika kako oni nastoje biranim riječima govoriti o drugim vjernicima, žrtvuju se unatoč godinama, bolestima, uvjetima u kojima žive a opet nerijetko dobiju kritike od mnogih. Kad se govori o vjernicima, vjeroučiteljima, pokretima, udrugama i zajednicama u župi pazi se na riječi. Često se navedene uzdiže i nekritički hvali a kad nešto ne funkcionira u župi, u pastoralu – župnik je uvijek glavni krivac, požale se mnogi svećenici. Svjestan navedenoga ne bih želio da se u konstruktivnoj kritici pronađu oni koji to nikako ne bi trebali. Drugim riječima, ne mislim da su župnici najveći krivci za stanje u Crkvi ali mislim da mogu, zajedno sa svima drugima, naravno, puno učiniti da se ovo nezavidno stanje ‘pastoralne letargije’ promijeni. Kako to postići? Kako redoviti uglavnom statičan pastoral učiniti dinamičnim, misionarskim, pitanje je na koje ovaj članak želi dati odgovor[1]. Ne iscrpan odgovor, naravno, jer je to nemoguće zbog nedovoljna znanja, iskustva i prostora već prije svega jedan malen doprinos poboljšanju postojećeg stanja. U tom smislu najprije ćemo reći nekoliko riječi o stanju u kojem se nalazimo jer bez jasne dijagnoze teško možemo ponuditi pravi lijek.
1. Razdoblje velikih promjena
Poslanje koje vršimo u Crkvi i društvu ne događa u nekom bezvremenskom smislu i na nekom apstraktnom mjestu već u konkretnu vremenu i prostoru te se ono pomno promišlja u odnosu na okolnosti u kojima se živi.[2] Stoga ćemo najprije upoznati ukratko okolnosti u kojima živimo te potom na temelju navedenih saznanja kao i smjernica Crkve ponuditi neke odgovore u svrhu autentičnijeg življenja vjere i poboljšanja postojećeg stanja u pastoralu. Nekad su identiteti bili tako čvrsti, svijet je bio tako jednostavan, život uhodan, predvidljiv. Ništa nije trebalo posebno tumačiti; ni brak, ni svećeništvo, ni obveze u školi, na poslu, različite uloge u društvu. Sve se nekom uhodanom inercijom prihvaćalo, bilo samorazumljivo. Možemo to vrijeme, posluživši se riječima poznatog kanadskog filozofa Charlesa Taylora, nazvati i vremenom društvenog katekumenata; dobom u kojem je samo društvo odgajalo (civitas cristiana) jer su u svim dijelovima društva vladale gotovo ujednačene vrijednosti. Već dugo to nije tako. Puno se toga promijenilo i svakodnevno se pred našim očima mijenja.
U postmodernom razdoblju, ističe Taylor, religija nije nestala, nego se naprosto promijenila: postala je jedna vrsta ‘proizvoda’ ostavljenog na izbor svakom pojedincu[3]. U toj promjeni epohe, o kojoj mnogi danas govore, čini se da čovjek više ne prihvaća kao nekada svoj identitet, čak ni biološki, već ga sve više pod utjecajem popularne kulture želi sam stvarati upadajući katkada i u zamamnu opasnost eksperimentiranja i avanturizma. Kad identitet jednom izgubi svoja društvena sidra zbog kojih se činio prirodnim i unaprijed određenim, borba za identifikacijom, potražnja za novim identitetom postaje sve važnijom jer je osjećaj nesigurnosti neizdrživ. Tada se stvaraju različite zamjene, surogati, osobito kod mladih, virtualni identiteti i virtualne zajednice koje mogu biti zabavne ali stvaraju samo privid bliskosti. One ne mogu zamijeniti pravu zajednicu niti izgraditi osobni identitet[4]. Ukratko, sve veći rascjep između vjere i života, vjere i kulture tragedija je našeg vremena. Svijet oko nas razrezan je sve više u slabo usklađene fragmente a i naši životi nerijetko su iscjepkani u niz loše povezanih epizoda[5]. Mnogi vjernici zbog izloženosti različitim idejama, vrijednostima i ideologijama osjećaju podijeljenost, rastrganost u sebi. Ne znaju više kako danas biti Crkva, kako biti odgojitelji svojoj djeci u tolikoj kakofoniji glasova, mišljenja, vrijednosti koje su međusobno nespojive.
Nestala je svaka sigurnost, predvidivost koja je prije obilježavala život. Moglo bi se donekle, u našem kontekstu, reći da smo u komunističkom vremenu imali socijalnu sigurnost ali je njezina cijena bila previsoka. Plaćali smo je nesigurnostima ili bolje rečeno grubim zakidanjima političkih, ekonomskih, vjerskih sloboda. Od postignuća slobode, koja je velikom žrtvom plaćena, postigli smo, uz sve prigovore i nedostatke navedenu slobodu za kojom smo žudjeli i koja nas kao ljude definira ali smo izgubili socijalnu sigurnost. Mnoge je ljude ta poslovna nesigurnost, neizvjesnost, gubitak posla i prerano umirovljenje doslovno uništila. Mnogi su morali prekinuti dotadašnji uhodani život, ostaviti obitelj, prijatelje, okruženje i otići daleko u drugu zemlju da bi preživjeli. Nije mjesto za ulaziti u dubinu svih problema koje taj bijeg sa sobom nužno nosi. Dovoljno je samo istaknuti da su mnoge veze pokidane zbog rata, zatim zbog nepravdi u društvu (privatizacije, klijentizma, korupcije), pa i zbog usvajanja novih liberalnih stilova života[6]. Upravo ovo potonje već sada, a u budućnosti će to biti još i vidljivije, predstavlja najveću zapreku našem evangelizacijskom poslanju.
Naime, veze smrtnoga života sa vječnošću, mostovi koji su stoljećima, štoviše, tisućljećima građeni, kao da su sada sve više izvan upotrebe. Ljudi kao da nemaju više potrebu za onostranim, za Bogom. Zbog toga mnogi posljednjih desetljeća govore o bogozaboravu i bogoubojstvu na Zapadu[7]. Svjedoci smo i gotovo svakodnevne dekonstrukcije kršćanskih vrijednosti, osobito kršćanske antropologije (braka i obitelji), i posljedično demografske kataklizme u praktički najrazvijenijem i najbogatijem dijelu svijeta.
2. Prepoznavati znakove vremena i biti blizak ljudima
Kako danas, u vremenu tekuće modernosti – kako je poznati poljski sociolog Zygmunt Bauman naziva, a koja se pokazuje najviše u brzoj promjeni, nestalnim identitetima, diktatu zabave i sveopćeg konzumerizma – navješćivati evanđelje. Kako, dakle, danas u principu umornu, ravnodušnu i sve češće osamljenu pojedincu iz disfunkcionalne obitelji a takvih je sve više, ako ćemo biti iskreni, govoriti o Bogu? Kako ga privući i oduševiti za poruku evanđelja, pokazati kako je Bog živ, prisutan u našem i njihovu životu? Nemam recept. Imam samo neke misli, smjernice koje želim podijeliti kao mogući materijal za produbljivanje.
Prije svega želim upozoriti na jedan krivi pristup, premda protivan koncilskoj viziji Crkve, koji se još uvijek može čuti kod nas a najviše je vidljiv u stavu odbacivanja osobito zapadnog društva – stavu koji je praćen nerijetko lažnim umišljanjem naše superiornosti, pojedinačne ili nacionalne, svejedno[8]. Naime, prečesto se za rapidno smanjenje religiozne prakse, tj. za krizu vjere optužuje suvremeni osobito zapadni svijet. Ali nije krivnja suvremenog svijeta što ne prepoznaje našu kršćansku poruku i njezinu vrijednost. Možda mi ne znamo više na suvremen način živjeti i prenositi svoju vjeru? Možda smo mi odgovorni što djeci, mladima, općenito svim ljudima, osobito sve većem broju tražitelja svetoga ne znamo više na prav način prenijeti kršćanski nauk da ga oni razumiju? Možda bi mi trebali odustati od tzv. modela građanske religije, kako je Metz naziva, a koja se poput svih drugih društvenih uslužnih djelatnosti brine oko zadovoljavanja religioznih potreba a okrenuti se mesijanskoj religiji, nasljedovanju Krista[9]? Možda bi od župe, kako Greshake ističe, sve više shvaćene kao religijskog servisa[10], uslužne agencije za sveto (sakramente, sakramentale, pobožnosti) trebali stvarati misionarsku zajednicu u kojoj se živi vjera, izgrađuje zajedništvo i prakticira dijalog, sinodalnost i solidarnost; zajednicu koja ljude približava Bogu i jedne drugima[11]?
Možda bi trebali ozbiljnije shvatiti pitanja o Bogu? Ozbiljnije se odnositi prema pitanjima različitih tragatelja za Bogom, za smislom života jer, kako je svojedobno napomenuo papa Benedikt XVI. za posjeta Njemačkoj: ”Agnostici, koji zbog pitanja o Bogu ne pronalaze mir; te osobe koje trpe zbog svojih grijeha i žele čisto srce, bliže su Božjemu Kraljevstvu od ‘rutinskih’ vjernika, koji u Crkvi vide samo sustav, ali njihovo srce nije dotaknuto vjerom”[12]. Sasvim sigurno da trebamo prepoznati i ‘adolescenciju’ ljudi, slabu misao vremena u kojem živimo a koja za rezultat ima bijeg mnogih u različite oblike distrakcija, oaza i odmora od nepodnošljive stvarnosti.
U vremenu diktata zabave čini se da Bog mnogima nije zanimljiv ni relevantan za njihov život. U tom smislu Stjepan Kušar, poznati teolog, ističe kako u „vlasti medija i društvenih komunikacija najbolji epitet koji bismo mogli dati Bogu bio bi: dosadan Bog. Sve je podobno da bude temom medijskog senzacionalizma, čak i u religioznom životu; život Crkve, povijesno i okultno. No, kad je u pitanju Bog sam, onda je intenzitet doživljavanja puno manji; čovjek iz crkve izlazi kao da se ništa važno nije dogodilo. Bog kao da nije zanimljiv, a čini se da mi, njegovo pozemljarsko osoblje, nemamo baš privlačnih ideja i postupaka kojima bi ljude držalo budnima za Boga“[13]. Naša dužnost je prepoznajući navedene znakove vremena držati ljude budnima za Boga; otkrivati, svjedočiti i naviještati Boga za kojega ljudi postaju sve manje zainteresirani. Navedenu zadaću uspješnije ćemo vršiti ako u govoru o Bogu budemo polazili od života, od egzistencijalnih stvari/problema s kojima se naš sugovornik susreće.
Kako navedeno postići? Svakako, umjesto optužbe i odbacivanja svijeta/društva jer je ono odbacilo Boga, treba biti bližnji, biti suputnik tom društvu, čovjeku i strpljivo ga voditi k Bogu. Ne radi se tu samo o boljoj komunikaciji, argumentaciji već usuđujem se reći, više o nesposobnosti življenja evanđelja u današnjem vremenu. A upravo je svjedočanstvo života ono što privlači, neusporedivo više od samih riječi pa i kad su akademski savršeno formulirane. Da, to je zadaća svih nas da se ne držimo odveć ustaljenog načina oslonjenog najčešće na katehezu prvopričesnika i krizmanika, prigodnu pobožnost i svetu misu, već da se trudimo pronalaziti uvijek nove putove, susrete i aktivnosti crpeći, dakako, iz bogatih vrela Objave i Tradicije ali i učeći iz iskustva drugih ljudi.
3. Živjeti mistiku svakidašnjice
Prvo što želimo istaći u govoru o pastoralnoj preobrazbi naših zajednica, osobito župa ali ne samo njih, jest znati da Bog uvijek ima inicijativu. On nas je pozvao u ovu avanturu s njim. On nas i nadahnjuje. Stoga, njemu se otvoriti, znači dobiti prave odgovore; dobiti snagu, ideju, kreativnost za naše djelovanje. To nam je, uostalom, i Isus obećao govoreći apostolima da ih neće napustiti već da će ih preko Duha Svetoga voditi (usp. Iv 16,13). Prvo i temeljno od čega polazimo jest naš odnos s Bogom. Iz tog odnosa se onda izgrađuju svi drugi odnosi. Taj odnos se izgrađuje prvenstveno kroz molitvu, šutnju, slavljenje sakramenata, meditiranje uz riječ Božju.
Drugo što je važno istaknuti jest da se poslanje Crkve ne stavlja ponajprije u odnos prema ljudskim potrebama (ali ni ne zanemaruje ih!), već ono izvire iz unutarnje potrebe samog Boga. Bog koji je u svojoj biti zajedništvo ljubavi, želi se darovati i sebe priopćiti. U toj perspektivi poslanje Crkve je mnogo više od neke zadaće koju valja izvršiti ili neke zapovijedi koju treba poslušati. Otuda proizlazi da se poslanje ne sastoji samo u našem djelovanju, u našem činjenju, jer ono je ponajprije dar koji valja prihvatiti i dopustiti mu da nas duboko prožme, kako to ističe jedan francuski teolog: „Prije nego što je naše djelo, poslanje je Božje djelo. Prije nego projekt, ono je svjedočenje. Prije nego dužnost koju treba izvršiti, ono je ljubav koju treba prihvatiti.“[14]
Možda trebamo i pročistiti našu sliku Boga ako je ona iskrivljena. Naime, kako nam je pandemija koronavirusa bolno razotkrila mnoge naše slabosti i duhovno siromaštvo, tako je pokazala i da neki vjernici (i svećenici) imaju krivu sliku Boga[15]; Boga koji je ne samo udaljen, neempatičan, distanciran od ljudske patnje već i onaj koji kažnjava jedne ljude zbog grijeha drugih[16]. Prigoda je stoga osloboditi se takve slike Boga i posvijestiti si da naš Bog nije samo objekt, već i subjekt ljubavi. I to ne bilo kakve već radikalne ljubavi zbog koje je i samog sebe prinio za ljude dajući primjer da i oni isto čine. U tom smislu treba si podsvijestiti da Bog koji je sama ljubav (1 Iv 4, 16) ne pomaže ljudima zato jer je svemoćan, već prvenstveno zato jer je suosjećajan, milosrdan, jer je Otac. U odnosu prema ljudima njegov pogled nije ponajprije usmjeren na grijeh drugoga čovjeka, već na tuđu patnju i način kako ju ublažiti[17]. Pouke iz prispodoba o izgubljenom sinu/milosrdnom Ocu (Lk 15,11-32), Samarijanki (Iv 4, 1-42) ili dobrom Samarijancu (Lk 10,25-37) to nedvojbeno pokazuju. Stoga prihvatiti evanđeosku sliku Boga znači usvojiti i njegovu pedagogiju ljubavi, tj. staviti u centar pažnje i konkretnog služenja sve patnike s kojima se on poistovjećuje (Mt 25,40).
Tako augustinovski pronađeni u Bogu, prihvaćeni i ohrabreni njegovim duhom možemo u otvorenosti ići u susret drugima i s njima dijeliti radost života, radost blizine Božje. To je način i kako ćemo Boga opet učiniti relevantnim, prisutnim i mjerodavnim za naš osobni i zajednički život. Zbog čega je to važno? Važno je zato jer naš postmoderni um nije ateistički um koji negira Boga već agnostički um koji je Boga učinio nevažnim, suvišnim za naš život. On se prepoznaje, primjerice, u tome što sve objašnjava na neteološki način, što će reći bez pozivanja na svrhu ili konačni cilj već sve podvrgava pragmi, trenutačnom zadovoljenju potreba bez ikakva odgađanja i žrtve, kojoj i ne vidi smisao.[18]
Tu zadaću svjedočenja Radosne vijesti ukratko bismo mogli nazvati mistikom svakidašnjice; načinom života u kojem se neprestano osjećamo u blizini Božjoj, zaštićeni, unatoč svim okolnostima. Takav odnos nužno podrazumijeva zahvalnost Bogu jer je on najveće naše bogatstvo, a radost, siromaštvo i malenost posljedica su takva odnosa – u konkretnom slučaju npr. franjevačke karizme – temeljne su karakteristike našeg identiteta.
4. Otvarati se Kristu i izgradnji Kraljevstva Božjega
Temelj našeg kršćanskog zajedništva nisu samo naši međusobni odnosi, koliko god oni bili važni. Naše zajednice nisu formirane na temelju krvnoga srodstva, bračne veze ili osobnih pak naklonosti, nego je temelj našega zajedništva Krist koji nas je pozvao da ga slijedimo u njegovu poslanju na različite načine. „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas da idete i rod donosite“ (Iv 15,17). Sukladno rečenom jasno je da mi unutar različitih crkvenih zajednica nismo izabrali jedni druge, nego nas je Krist svojim pozivom povezao sa sobom, a preko sebe povezao nas je i jedne s drugima. Stoga mi svoje zajedništvo ostvarujemo kroz Krista. U tom zajedništvu naše se osobnosti i različitosti ne dokidaju, već skladno koegzistiraju na način da na svakog brata, sestru unatoč njihovim manjkavostima, ne gledam kao na smetnju koje bih se najradije riješio već na dar koji me obogaćuje. Jedino tako shvaćen, u duhu ekleziologije zajedništva, naš život može postati privlačan i drugima.
Stoga je naša najveća zadaća danas da naučimo osobito mlade da zavole ljude i život onako kako je to, primjerice, sv. Franjo Asiški činio jer su ljudi i sam život veliki Božji dar. I da zavole rad, svoju profesiju preko koje se ostvaruju kao ljudi jer, u Franjinu poimanju, rad je milost. I da mlade naučimo ljubavi prema drugima i brizi za sve stvoreno jer život nije u grozničavom traženju uvijek novih avantura, zabave (u nesvjesnom stanju zbog opijata!), već u samom postojanju, izgradnji kraljevstva Božjega prvenstveno preko izgradnje skladnih odnosa sa svim ljudima. Dok je društvo bilo, ako to tako možemo reći, metafizički “punije”, možda nije bilo potrebe za ovakvim misticizmom. Međutim, čovjekovom težnjom da sve objasni, ogoli, desakralizira te posljedično Boga učini suvišnim, upravo nam treba jedan novi sveti Franjo, jedan novi mistik koji u svakodnevici slavi Boga, unosi mir i životu vraća dubinu. Ako čovjek ne umije uživati u samom postojanju, radovati se životu, voljeti ljude unatoč njihovim nesavršenostima onda će sve manje i manje uživati u svemu drugomu. O tome nas kroz svoje knjige mudro i duhovito poučava Chesterton[19], nazvan i zbog toga “apostolom zdravog razuma”.
5. Budućnost župne zajednice ovisi o sposobnosti njezine preobrazbe
Osim osobnog odnosa s Bogom iz kojeg proizlazi naša ljubav prema svim ljudima i svemu stvorenom važno je izgrađivati zajednicu koja nam je povjerena. To se odnosi na župnu zajednicu, ali i sve druge oblike zajednica u Crkvi. Župna zajednica je temeljna institucija preko koje se Crkva ostvaruje na nekom mjestu. Ona je prvenstveno zajednica vjernika na nekom teritoriju koju predvodi župnik; mjesto gdje se sluša Božja riječ, raste u vjeri; mjesto dijaloga, navještaja, slavljenja i velikodušne ljubavi ističe dokument Kongregacije za kler Pastoralno obraćenje župne zajednice u službi evangelizacijskog poslanja Crkve, koji donosi smjernice i poticaje za obraćenje župne zajednice u misionarskom duhu[20]. Župa je već dugo u krizi i ne uspijeva adekvatno odgovoriti na duhovne potrebe ljudi našega vremena. Nije to samo zbog smanjenog broja svećenika ili smanjenog broja vjernika u nekoj ruralnoj župi, premda i to utječe na poslanje Crkve.
Župna zajednica uslijed velikih društveno-kulturnih promjena više nije u stanju biti ono što je stoljećima bila. Umjesto mjesta odgoja u vjeri, temeljnog uporišta u kojem su se formirale životne vrijednosti i davao ritam svakodnevnom životu, ona se sve više pretvara u uslužni servis, agenciju za pružanje religijskih usluga lišene nekadašnje relevantnosti. Sve veća mobilnost, kultura života koja se odvija na mnogo mjesta i bez granica te osobito digitalna kultura (razvoj komunikacija, interneta) promijenili su shvaćanje prostora, jezika i ponašanja ljudi, osobito mladih, te doveli u krizu župu, njezin teritorijalni princip.[21] U društvo se promijenio odnos između osobe i religije, zatim odnos između osobe i institucije te konačno odnos između osobe i teritorija[22].
Izgleda da je religiozna dimenzija izgleda modernom čovjeku sve manje relevantna[23]. Župa ne uspijeva biti više životno uporište, a sve veća mobilnost i digitalna kultura promijenila je odnos prema teritoriju i cijeli svijet je učinila globalnim selom. Nadalje, treba voditi računa i o percepciji Crkve i župe u javnosti. Kad je riječ o župi od institucije tako bliske, popularne, duhovne i otvorene za svaku pomoć osobama u potrebi kod nemalog broja ljudi ona je percipirana kao dio velike i moćne organizacije, nerijetko zaokupljene oko brige za vlastite interese.[24] Osobito to moramo imati u vidu u svjetlu nedavno otkrivenih seksualnih zlostavljanja u Crkvi u nekim zemljama koja nisu, nažalost, samo grijeh pojedinaca već, nažalost, i strukturni propust cijele Crkve.
Pa ipak, promatrajući sadašnje stanje očima vjere, uviđamo da aktualne promjene nisu samo skup negativnih okolnosti već i prilika za promjenu, za poboljšanje postojeće prakse. To uvjerenje nije plod neizlječivog optimizma, nego vjerničko čitanje sadašnjeg stanja u Crkvi koju Duh Sveti vodi. Stoga se ne smije s krizom, tj. umiranjem postojećeg modela crkvenog rada, proglasiti i smrt same Crkve. Svako obraćenje i svaka preobrazba je spora i bolna, ali je i preduvjet novog rasta. Stoga umiranje starih načina djelovanja valja u evanđeoskoj logici sjemena gledati i kao preduvjet i početak novog života župne zajednice, početak novih oblika koji će s vremenom donijeti novi plod[25].
5.1. Župna zajednica kao životni prostor
Kod preobrazbe pastoralnog djelovanja župu treba više gledati kao životni prostor, kao egzistencijalni, a ne samo geografski teritorij.[26] Stoga je potrebno razvijati nove pastoralne aktivnosti na nadžupnoj razini, primjerice: pastoral mladih (ako je malo mladih u jednoj župi ili ako je župnik jako star), karitativne aktivnosti, zatim zajedničku pripravu za krizmu na razini dvije župe itd. Drugim riječima, kao što je govorio Ivan Pavao II.: „Župa treba sebe tražiti izvan sebe“.[27] Teritorij je važan ali ne samo ne samo kao fizički prostor već prije svega kao životni i antropološki prostor, kao “prostor odnosa”.
Posljedično, to znači da župna zajednica treba izići iz “hrama” te ići tamo gdje su ljudi, gdje žive, rade, odmaraju se (ne samo u fizičkom smislu biti prisutna već i on line preko vlastitih stranica, emisija, videa, blogova, društvenih mreža…), biti prisutna u životu djece, mladih, odraslih ljudi – biti sol, kvasac i svjetlo na teritoriju gdje se nalazi. Izgradnja zajednice na takav način se neće povlačiti u unutarnji intimizam, nego nužno izlaziti na područja onog ljudskog, antropološkog, područja gdje se odvija svakodnevni život[28]. Važno je istaknuti i kako se zajedništvo ne iscrpljuje samo unutar župne zajednice, nego se ostvaruje sa susjednim župnim zajednicama, imajući u vidu teritorij i njegove potrebe.
U tom smislu važno je da se vodi računa o strukturama koje postoje izvan župne zajednice. Ponajprije tu mislimo na škole, domove za starije, bolnice, zatvore – sva društvena mjesta koja nisu izravno povezana sa župnom zajednicom. U pastoralne aktivnosti treba uključiti sve pastoralne subjekte koji se na tom području nalaze: svetišta (ako postoje), samostane, redovnike i redovnice, vjeroučitelje, pokrete i zajednice, vjernike prepoznajući njihove karizme i uključujući ih u zajedničko poslanje. Župna zajednica treba biti fleksibilnija, biti zajednica manjih zajednica, skupina, pokreta; dinamična zajednica koja razvija nove oblike rada ne zatvarajući se samo u ono „što se redovito radilo“.
Od središnje je važnosti u preobrazbi Crkve po misionarskom ključu imati mjesta za svakoga u župnoj zajednici. Budući da živimo u vremenu individualizma, marginalizacije i samoće tolikih ljudi, osobito u velikim urbanim cjelinama, župna zajednica je pozvana biti živi znak Kristove blizine. To će najbolje ostvariti kroz mrežu bratskih odnosa i različitih aktivnosti usmjerenih osobito prema osobama koje su pogođene novim oblicima društvene isključivosti i siromaštva. U tom smislu važno je u župi stvarati „kulturu susreta“ da ona postane mjesto izgradnje zajedništva, dijaloga, solidarnosti i prihvaćanja. Ona treba biti prostor u kojem svatko sa svojim pitanjima, potrebama, službama i karizmama treba naći svoje mjesto i ulogu. Kao takva ona predstavlja prostor dijaloga, suradnje, slušanja i uvažavanja svakog pojedinca; prostor duhovnog rasta i prakticiranja suodgovornosti.[29]
Na takav način ćemo od formalnih vjernika stvarati praktične, od anonimnih prepoznate i cijenjene članove. To je u biti sinodalni put koji podrazumijeva stvaranje mreže odnosa u kojima se prepoznaju darovi i sposobnosti svih vjernika, dijeli odgovornost, vjera interiorizira te postaje vlastitim izborom i služenjem drugima a to se dogodi stupanjem u osobni odnos s Bogom, čemu u konačnici sve naše aktivnosti i služe. Da bi se to dogodilo, pastoral ne smije biti sveden na puko ponavljanje uobičajenih radnji već biti dinamičan, inovativan, otvoren velikom potencijalu koje vjernici laici predstavljaju za poslanje Crkve[30].
Nažalost, mora se priznati kako mnogi vjernici laici unatoč svojim kompetencijama i darovima koje posjeduju još uvijek u mnogim župama čekaju na svoju afirmaciju i uključenost u poslanje župne zajednice. Njihovo zapostavljanje najviše šteti samoj Crkvi jer ostaje uskraćena za mnoge milosti, talente i kompetencije koje Bog obilno dijeli svim Kristovim vjernicima za dobro Crkve i društva.
5.2. Župa kao misionarska zajednica
Uz zadaću izgradnje zajedništva za župnu zajednicu je od odlučujuće važnosti u njezinoj preobrazbi da bude misionarska zajednica – Crkva koja izlazi, ide u susret ljudima u njihovim egzistencijalnim potrebama. U dinamici zajedništva (communio) i poslanja (missio) odvija se kako život Crkve tako i župne zajednice. Crkva koja je sakrament ili znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijelog ljudskog roda[31] ne postoji radi same sebe već radi poslanja koje od Oca po Sinu i Duhu Svetomu primila. Ona je, dakle, po svojoj naravi misijska i misionarska[32], u službi svijeta i upućena prema izgradnji kraljevstva Božjega, kojemu je već sada klica i početak na zemlji[33].
Martin Heidegger nas je poučio kako je tehnika savladala prostorne udaljenosti, skratila vrijeme putovanja i učinila svijet manjim, ali nije stvorila blizinu. Da, tehničkim iznašašćima možemo savladati udaljenost, ali ne i stvoriti blizinu jer je stvaranje blizine duhovna zadaća. A blizina se stvara, kako nas je Učitelj u evanđelju poučio iz priče o dobrom Samarijancu, tako da se bude bliz drugom čovjeku. U vremenu u kojem se sve više bježi iz stvarnih odnosa licem u lice u područje virtualnih odnosa župa je pozvana razvijati „umjetnost blizine“, biti mjesto u kojem se čovjek osjeća sigurno i prihvaćeno, gdje se živi i promiče dijalog, otvorenost prema svima[34]. Na potrebu žive vjerničke zajednice sinodalnog karaktera pozvao je papa Franju i u svojem prvom programatskom dokumentu: „Ako nešto mora u nama probuditi sveti nemir i zaokupiti našu savjest, onda je to činjenica da naša braća žive bez snage, svjetla i utjehe prijateljstva s Isusom Kristom, bez vjerničke zajednice koja ih prihvaća, bez smisla i cilja u životu“[35].
Nemoguće je sada konkretno odrediti za svaku zajednicu što točno treba. Uostalom, to je zadaća svake pojedine zajednice, osobito župnika, župnog vikara i pastoralnog vijeća da o tom promišlja, sustavno programira pastoralno djelovanje i isto provodi zajedno sa svima drugima. U vršenju našeg poslanja svakako je važno izbjeći krajnosti slijepog aktivizma (samo nek se nešto radi) i sterilnog birokratizma i tradicionalizma (uvijek se tako radilo, sve je po propisima) te neprestano osluškivati Duha Svetoga, čitati znakove vremena, prepoznavati kairos: egzistencijalne potrebe vjernika i drugih ljudi i na njih nastojati evanđeoski odgovoriti. Važno je osluškivati i što vjernici žele jer Duh Sveti i preko njih govori. Od njih, također, mogu i dolaze različite inicijative koje mogu unaprijediti ili preporoditi djelovanje jedne župne zajednice.
U tom smislu možda baš na traženje vjernika župnik pokrene zajednicu mladih, osnuje zbor (bend mladih), pokrene katehezu odraslih, utemelji biblijsku zajednicu, karitativnu ili karizmatsku zajednicu, neke sportske aktivnosti s katoličkim skautima itd. Naravno, ne treba svima sve ali neke od navedenih zajednica ili drugih (Frama, FSR, neokatekumeni, molitvena zajednica) mogu donijeti novost, uključiti distancirane vjernike, doprinijeti rastu u vjeri i obogatiti Crkvu i društvo. Naravno, pokreti i zajednice ne zamjenjuju župu već se integriraju u nju i oživljuju je svojim aktivnostima.
5.3. Uloga crkvenih pokreta i zajednica u župnom pastoralu
Upravo radi prethodno navedenog stanja u društvu obilježenog individualizmom[36], osamljenošću i ravnodušnošću vidimo veliki, otvoreni prostor koji u pastoralnom smislu mogu uspješno popuniti crkveni pokreti i nove zajednice sa svojim aktivnostima. Upravo oni kroz bogatstvo svojih aktivnosti i inicijativa mogu integrirati u Crkvu mnoge distancirane vjernike, osobito u velikim sredinama, te tako pomoći Crkvi da prijeđe s modela „očuvanja“ na misionarski model. Naravno, njihovo mjesto i ulogu vidimo uvijek kao integralni a ne paralelni dio redovitog pastoralnog djelovanja u župnim zajednicama[37].
U pokretima i zajednicama, što naravno ne isključuje župne zajednice, daje se velika važnost vlastitoj duhovnosti i razvoju vlastitog poziva; prepoznaje se i vrednuje različite darove (karizme) date za rast zajednice i cijeloga društva. Crkva je po pokretima i zajednicama prisutna u mnogim područjima ljudskog života. To se postiže, između ostaloga, i zahvaljujući njihovoj fleksibilnosti. Nadalje, u vremenu sve većeg individualizma, zatvorenosti u virtualni svijet, pa i narcizma, osobit o mladih, oni su jako važni jer stvaraju socijalni kapital, integriraju u društvo, formiraju identitet u vremenu ubrzane fragmentacije društva. Znajući koliko je obitelj i obiteljska evangelizacija u krizi, osobito u Zapadnoj Europi, nema sumnje da oni predstavljaju i jako važnu ulogu u kršćanskom odgajanju, posebno u velikim gradovima.
Naša vjera nije samo informativna nego i performativna: ona je poruka koja na nov način oblikuje sam život, kako veli papa Benedikt u enciklici Spe salvi.[38] U tom smislu, temeljeći se na živoj Riječi čitanoj i razmatranoj u zajednici vjernika, pokreti i nove zajednice oblikuju svoju misao i posljedično svoj stav prema jedinom učitelju: Isusu Kristu, utjelovljenoj Riječi. Ne zanemarujući bogatu katoličku tradiciju, nego, naprotiv, na nju se oslanjajući, pretaču je u iskustvo svakodnevnog života. U toj uzajamnoj i plodnoj dijalektici između bogate i drevne tradicije, s jedne strane, te novih potreba vjernika, s druge, odvija se odgojni proces vjere koji pruža duhovnu pratnju i prikladnu formaciju.
Prihvatiti pokrete i nove zajednice u župi znači povećati zajedništvo i obogatiti poslanje. Oni djeluju tako da župa postaje “zajednica zajednicâ”. Ta mreža pokreta i zajednica u krilu župe samu župu učvršćuje i sprječava da se odnosi utope u anonimnosti i masovnosti. Stoga apostolska pobudnica Christifideles laici traži od biskupa i svećenika da „potiču […] male bazične crkvene zajednice, koje su još nazvane žive zajednice, gdje bi vjernici mogli uzajamno hraniti se Božjom Riječi i iskazati se u služenju i u ljubavi“.[39] Nema sumnje da župnu zajednicu ne smijemo nikako svesti na neku vrstu “spremnika” za pokrete i nove, male zajednice. Ona je kuća za sve vjernike koji joj pristupaju sudjelujući u njezinu životu, a koji uglavnom ne pripadaju pokretima ili novim zajednicama.
Svakako na samom kraju možemo ustvrditi kako budućnost župne zajednice ovisi o sposobnosti njezine preobrazbe. Unatoč svim osporavanjima i kritikama koje možemo svakodnevno čuti župna zajednica ostaje temeljno mjesto evanđeoskog navještaja i slavljenja euharistije, prostor zajedništva i solidarnosti, mjesto koje svjedočanstvom života svojih članova obasjava društvo i daje mu okus.[40] Da bi to još bolje i prikladnije vršila, bila misionarska zajednica u pravom smislu, treba u središte svojih aktivnosti staviti Isusa Krista i susret s njim[41]. Duh Sveti pokretač je obnove, glavni protagonist i „kreativac“ preobrazbe, na prvom mjestu preobrazbe, tj. obraćenja osoba (svih u župi i ne samo župnika!) a onda posljedično i struktura.[42] To podrazumijeva napuštanje autoreferencijalne i klerikalne koncepcije pastoralnog rada, a razvijanje integriranog pastorala u sinodalnom duhu.
Zaključak
Pastoralno obraćenje župne zajednice nije zadaća samo župnika, koji dakako ima veliku odgovornost za povjerenu zajednicu, već i svih vjernika, osobito suradnica i suradnika koji izravnije sudjeluju u planiranju i provedbi pastoralnih aktivnosti u župi. Svatko od navedenih, sukladno službama, zaduženjima i karizmama može i treba dati vlastit doprinos obnovi župne zajednice. Bez nutarnjeg obraćenja (osobā) od male će koristi biti izvanjske promjene Crkve i njezinih struktura. Mnoštvo ljudi umornih od različitih problema vapije za dobrom duhovnom hranom, svjedočanstvom ispunjenog života. Mnogi traže nadu, snagu i duhovnu misao koja može zahvatiti njihov život i dati mu dublji smisao. Crkva, vođena duhom Svetim, posjeduje takvu nadu, riječ i smisao u riječi Božjoj, u Svetom pismu, u sakramentima, u skladnom životu zajednice. Tu “hranu” ona ne smije zadržati za sebe već obogativši se u Bogu treba biti bogatstvo za svakog čovjeka, osobito onoga u potrebi, na različitim egzistencijalnim periferijama života. Živeći u okolnostima sve više zahvaćenim sekularizacijom, individualizmom i diktatom zabave presudnom je postala vjera pojedinca kao i svjedočanstvo vjere manjih zajednica, pokreta i skupina. Crkva upravo preko njih može pronaći i svakodnevno pronalazi nov, prikladniji i dinamičniji način svoje prisutnosti u društvu. Navedeni način ne podrazumijeva bijeg u predmoderne načine življenja vjere a još manje prepuštanje jeftinoj modernizaciji, tj. prilagođavanju vjere zahtjevima zabavne industrije koja mnogima postaje kriterij relevantnosti. Crkva samo putem inkulturacije, tj. inkarnacije duha evanđelja u življenu kulturu našeg vremena može uspješno vršiti svoj poslanje.
Abstract
How to make regular pastoral missionary?
In this article, the author critically examines the state of pastoral care within parish communities. The first section provides a theological and pastoral analysis of the ambivalence in modern culture and its impact on the Church’s pastoral activities. In the second section, the author underscores the importance of discerning the signs of the times, highlighting the need for building personal relationships with God and collaborating with others in the shared mission of advancing God’s kingdom. The final section of the
paper offers concrete proposals and guidelines for transforming the Church in a synodal spirit. The author stresses the significance of updating (aggiornamento) the Christian message, maintaining authenticity, and remaining faithful to Christian truths. Additionally, he emphasizes the importance of being close to contemporary individuals, addressing their existential needs, and providing ongoing companionship in their joys, sorrows, successes, and failures.
[1] Ovaj rad objavljen je i na engleskom jeziku: Ivica Jurić, Transform regular pastoral care into missionary work, Služba Božja, LXIII/2023, 3, 240–259.
[2] Usp. Norbert Mette, Il Gesù difficile. L’invito a una prassi di sequela nelle condizioni attuali, Concilium 33 (1997.), 1, 41.
[3] Usp. Charles Taylor, L’eta secolare, Feltrinelli, Milano, 2010., 13.
[4] Usp. Zygmunt Bauman, Identitet, Razgovori s Bedenettom Vecchiejm, Pelago, Zagreb, 2009., 26-27.
[5] Isto, 17.
[6] Više o ovoj temi vidjeti u: Tonći Matulić, Tužaljke kamenja hrvatske pustinje, Pomirenje i duhovna obnova u svjetlu proročke i kritičke raščlambe stanja duha i svijesti suvremenoga hrvatskoga društva, Glas Koncila, Zagreb, 2011., 91-99, 174-199, 264-275.
[7] Usp. Richard Koch & Chris Smith, Samoubojstvo Zapada, Naklada Ljevak, Zagreb, 2007; Frano Prcela, Bogozaborav, Razmišljanja o aktualnim izazovima Crkve, Synopsis, Zagreb – Sarajevo 2014; Zoran Vukman, Bogoubojstvo Zapada, Vlastita naklada, Trogir, 2016; Douglas Murray, Čudna smrt Europe, Imigracija- Identitet-Islam, Puls, Zagreb, 2018; Fabrice Hadjadj, Kad se sve tako ima raspasti, Razmišljanja o svršetku kulture i moderniteta, KS, Zagreb, 2019.
[8] Pogled Crkve na svijet i na povijest većinom određuje i njezin način pastoralnog djelovanja. Ako se Crkva, a s njom i župa, postavljaju iznad svijeta, podvrgavajući ga da im „služi“, pritom gomilajući povlastice, moć i bogatstvo, ili ako bi živjele izvan društvenog tkiva, zatvorene u sakristiju i neprijateljski gledale ili se borile ne bi li „osvojile“ ono što ih okružuje, njihovo je poimanje svijeta zacijelo negativno i imat će negativne posljedice za pastoral. Ako se pak Crkva – pa onda i župa – ogledaju u obrisima ekleziologije Drugoga vatikanskog sabora, brzo će otkriti da im je mjesto unutar svijeta, i to kao onima koji grade zajedništvo i služe ljudima. Usp. Antonio Fallico, Le cinque piaghe della parrocchia italiana, Tra diagnosi e terapia, Cittadella, Assisi, 2003., 145.
[9] Usp. Johan Baptist Metz, Politička teologija: 1967.-1997., KS, Zagreb, 2004., 174; Usp. Željko Tanjić, Teologija pred izazovima sadašnjeg trenutka, KS, Zagreb, 2009., 141-153.
[10] Usp. Gisbert Greshake, Biti svećenik u ovom vremenu. Teologija – pastoralna praksa – duhovnost, Zagreb, 2010., 223-225.
[11] Usp. Antonio Mastantuono, La parrocchia per una fraternità possibile, u: Orientamenti pastorali LXVIII (2020), 11, 51.
[12] Benedikt XVI, Pred Bogom nisu važne riječi nego djela, u: http://www.archivioradiovaticana.va/storico/ 2011/09/25/pred_bogom_nisu_va%C5%BEne_rije%C4%8Di_nego_djela,_istaknuo_je_papa_na_misi_u/cro-523619 (20. kolovoza 2023).
[13] Preuzeto od: Ivan Jurin, Držati ljude budnima za Boga, u: http://fratellanza.net/drzati-ljude-budnima-za-boga/?fbclid=IwAR12g0qzVlQLeJJ2vTKjzb8z51iRuRq00r0GWvVARe9nkVoQ5NKQJgr5Z9g (17. kolovoza 2023).
[14] Jean Rigal, Découvrir l’Église, Desclée de Brouwer, Paris, 2000., 192.
[15] O utjecaju pandemije na vjeru i o tome što Crkva može i treba učiniti u okolnostima pandemije koronavirusa vidjeti: Ivica Jurić, A theological approach to mitigating the impacts of the SARS CoV-2 pandemic, u: St open 2 (2021), 1-26.
[16] Usp. David Neuhus, Il virus è una punizione di Dio?, u: La Civiltà Cattolica, 2 (2020) 238; usp. Francesco Cosentino, „Da questa crisi possiamo uscire migliore o peggiori“, Quale Chiesa dopo la pandemia? u: Orientamenti pastorali, LXIX (2021) 12, 16-17.
[17] Usp. Johan, B. Metz, Prijedlog univerzalnog programa kršćanstva u doba globalizacije, u; Teološke perspektive za XXI. stoljeće, R. Gibellini (ur.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2006., 400.
[18] Usp. Zygmunt Bauman, Identitet, 61-63.
[19] Osobito dvije njegove knjige preporučujemo: G. K. Chesterton, Vječni čovjek, Verbum, Split, 2018; Pravovjerje, Verbum, Split, 2015.
[20] Usp. Kongregacija za kler, Pastoralno obraćenje župne zajednice u službi evangelizacijskog poslanja Crkve, Glas Koncila, Zagreb, 2021., 27.
[21] Isto, 8.
[22] Više o detaljima navedenih promjena vidi u: Sergio Lanza, La parrocchia in un mondo che cambia, OCD, Roma, 2004., 19-49.
[23] Usp. Paolo Asolan, Perché Dio entri nel mondo, Lineamenti per una ri-comprensione teorica-pratica del ministero pastorale, Lateran University Press, Città del Vaticano, 2011., 119-120.
[24] O promjenama percepcije prema Crkvi i o tome što ona može i treba učiniti u svjetlu novih okolnosti vidjeti: Luca Bressan, Le motivazioni teologico-pastorali che presiedono alla scelte di accorpamento e allo scopo della parrocchia, Orientamenti pastorali, LXVIII (2020) 11, 32-40; Paolo Carrara, Va’ e ripara la mia parrocchia, Il Regno attualità e documenti, LXVII (2022) 4, 117-129.
[25] Usp. Armando Savignano, Quale cristianesimo dopo la cristianità? u : https://www.avvenire.it/agora/ pagine/quale-cristianesimo-dopo-la-cristianita (7. svibnja 2022.).
[26] O tome gore navedeni dokument Kongregacije za kler u broju 16. ističe: „Istina je da je jedna od značajki župe njezina ukorijenjenost u mjestu u kojem ljudi svakodnevno žive. Međutim, posebno danas, teritorij više nije samo ograničeni zemljopisni prostor, nego okruženje u kojem svaki pojedinac izražava svoj život satkan od odnosa, uzajamnog služenja i drevnih tradicija“.
[27] Giovanni Paolo ii, Coinvolgere nel sinodo tutto il popolo di Dio nelle parrocchie e al di là delle parrocchie, L’incontro del vescovo di Roma con il clero della sua diocesi, u: Insegnamenti XI (1988.), 1, LEV, Città del Vaticano, 1989., 476.
[28] Sergio Lanza, Convertire Giona, OCD, Roma, 2008., 314.
[29] Usp. Kongregacija za kler, Pastoralno obraćenje župne zajednice u službi evangelizacijskog poslanja Crkve, 25, 32.
[30] I spomenuti dokument Kongregacije za kler u br. 17. govori o besplodnosti župe svedene na religijski servis, udaljen od života i iskustva ljudi: „Puko ponavljanje radnji koje nemaju utjecaja na život konkretnih ljudi ostaje jalovi pokušaj preživljavanja , koji često nailazi na opću ravnodušnost. Ako župa ne odiše onom duhovnom snagom evangelizacije, prijeti joj opasnost da postane autoreferencijalna i okoštala struktura, nudeći iskustva koja su lišena evanđeoskog okusa i misijske prodornosti, privlačna eventualno malim skupinama“.
[31] Usp. Drugi vatikanski koncil, Dokumenti, Lumen gentium, Dogmatska konstitucija o Crkvi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1986., br. 1.
[32] Usp. Drugi vatikanski koncil, Dokumenti, Ad gentes, Dekret o misijskoj djelatnosti Crkve, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1986., br. 2, 5.
[33] Usp. Lumen gentium, br. 5.
[34] Usp. Pastoralno obraćenje župne zajednice u službi evangelizacijskog poslanja Crkve, br. 26.
[35] Papa Franjo, Evangelii gaudium, Radost evanđelja, KS, Zagreb, 2014., br. 49.
[36] Papa Franjo upozorava da pretjerani individualizam „izobličuje obiteljske veze i u konačnici promatra svakog člana obitelji kao jedan otok, što ima za posljedicu da, u određenim slučajevima, prevladava poimanje pojedinca kao osobe koja izgrađuje samu sebe prema vlastitim željama koje se shvaćaju kao neka apsolutnost”. Franjo, Amoris laetitiae, 33.
[37] Više o potencijalu crkvenih pokreta i zajednica za poslanje Crkve vidjeti u: Ivica Jurić, Pokreti i nove zajednice u župi, Mogući protagonisti nove evangelizacije, Teološko-pastoralna prosudba, Katolička izdavačka kuća i časopis Crkva u svijetu, Split, 2021; Ivica Jurić, Pokreti i zajednice instrumenti formacije i evangelizacije, u: Vrhbosnensia 21 (2018), 1, 153-171.
[38] Usp. Benedikt XVI, Spe salvi. U nadi spašeni, Enciklika vrhovnog svećenika biskupima, prezbiterima i đakonima, zavjetovanim osobama i svim vjernicima laicima o kršćanskoj nadi, KS, Zagreb, 2008., 10.
[39] Giovanni Paolo II, Esortazione apostolica post-sinodale Christifedeles laici, 30.12.1988, in EV 11/1606-1900., 26.
[40] Usp. Pastoralno obraćenje župne zajednice u službi evangelizacijskog poslanja Crkve, 123.
[41] „Župa nije prolazna struktura; upravo zato što ima veliku plastičnost, može poprimiti vrlo različite oblike koji zahtijevaju prilagodljivost i misijsku kreativnost pastira i zajednice. Iako zasigurno nije jedina evangelizacijska institucija, ako je sposobna stalno se reformirati i prilagođavati, i dalje će biti „Crkva koja živi usred domova svojih sinova i kćeri. To pretpostavlja da je doista u dodiru s obiteljima i životom ljudi i da ne postaje opširna struktura odvojena od ljudi ili grupa izabranih koji gledaju samo na sebe.” Pontificio consiglio per la promozione della nuova evangelizzazione, Direttorio per la catechesi, Città del Vaticano, 2020., 300.
[42] O obraćenju i preobrazbi župne zajednice vidjeti br. 2 (2022) Vjesnika đakovačko-osječke nadbiskupije, osobito članak: Davor Vuković, Obraćenje, zajedništvo i poslanje. Putovi prema preobrazbi župne zajednice, Vjesnik đakovačko-osječke nadbiskupije, Časopis za pastoralnu orijentaciju, 150 (2022) 2, 29-34.
Izvor: ARIS ET FOCIS, VJERI I DOMU, ZBORNIK U ČAST FRA HRVATINA GABRIJELA JURIŠIĆA / Aračić Dinko i Jukić Nedjeljko (ur.), Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja, Split, 2024., str. 205-225.