Sa stranica Hvarske biskupije prenosimo propovijed koju je fra Ivica Jurić, profesor pastoralne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu, održao 6. listopada 2025. u u crkvi Svete Marije Anđeoske u Asizu (Porcijunkula) na drugi dan Jubilarnog hodočašća Splitsko-makarske nadbiskupije i Hvarske biskupije u Rim.
Drage sestre i braćo, hodočasnici iz Splitsko-makarske nadbiskupije i Hvarske biskupije, okupljeni ovdje u Porcijunkuli, jednom od najsvetijih mjesta za nas franjevce, želim vam reći nekoliko misli o sv. Franji. Odmah na početku, kad je riječ o sv. Franji, našem utemeljitelju, moram priznati kako smo često u opasnosti da tog Božjeg radosnog ugodnika, u poplavi različitih anegdota i legendi, prikazujemo kao naivnog zanesenjaka, sanjara i trubadura koji pjeva cvijeću, igra se s pticama i ribama, druži s vukovima itd. Kad ga samo na takav način predstavljamo, onda imamo samo dva izbora: možemo mu se diviti ili čuditi. Međutim, tu se javlja jedan ozbiljan problem – ne možemo ga takvog nasljedovati.
A to ne možemo zato jer smo možda i pod „terorom“ spektakla od sporednog u njegovu životu napravili ono glavno i zapravo zamaglili put koji vodi do autentičnog svetog Franje.
Da, točno je da je sveti Franjo volio prirodu. Međutim njemu je priroda progovarala o Bogu, svom Stvoritelju; upućivala na njega kao što umjetničko djelo upućuje na autora, a on je prirodi govorio, štoviše, pjevao o Bogu. Pa ipak, nikad ih nije zamijenio. Prirodu je koristio da bi govorio o Bogu, a ne obrnuto. Bogu se divio u svim stvorenjima njegovim. Ukratko, priroda je za njega uvijek bila više brat ili sestra nego majka. Chestertenovski rečeno bio je Božji trubadur ali nije bio zadovoljan Bogom trubadura. Bog mu je značio puno više. Toliko da je često znao reći – Bog moj sve moje.
Ukratko, diveći se ljiljanima u polju, pticama u zraku, ribama u moru ili rijeci on je postajao sve sličniji Kristu, a ne ljubiteljima prirode. Volio je dakako i prirodu ali Boga iznad svega.
Sv. Franju slobodno možemo nazvati svecem radosti. Taj veličanstveni, nadasve simpatični svetac – Božji trubadur – tolike je ljude, čak i izvan kršćanstva, zarazio svojom karizmom: neponovljivim oduševljenjem za Boga i za sve stvoreno. I nije svoju ljubav ograničio samo na ljude nego je u nju uključio sve stvoreno: biljke, životinje, ribe, polja, planine, rijeke… i sve ih je nazivao braćom i sestrama. Zbog te neponovljive ljubavi je i proglašen zaštitnikom ekologije.
No, kako je to sve započelo. Vratimo se Franjinom djetinjstvu. Sv. Franjo je imao velike snove. Sanjao je, primjerice, kako će biti opjevani trubadur, vrhunski zabavljač, slavan vitez i okretan trgovac. Međutim, Bog je imao druge planove s njim. Franjo je bio odgajan tako da uspješno zamijeni oca tj. da bude dobar trgovac – i da s porastom bogatstva i ugleda postane plemić, vitez. Budući da po rođenju nije bio plemićkoga roda, nedostatak časti i privilegija, koje takav društveni status nosi, nadoknađivao je njegovanjem novog stila plemenitaštva. Navedeni stil, koji se kod brzorastućih bogataša uvijek ponavlja, podrazumijevao je razbacivanje novcem u raskošnim zabavama, ekstravagantnost odijevanja i sl. tako da je brzo stekao naslov kralja zlatne mladeži Asiza.
Međutim, duge noći veselja, različite zabave i druženja nisu ga ispunjali. Unatoč silnom društvu i popularnosti osjećao se nakon svega tako praznim i neostvarenim. Bilo je previše vanjskog veselja a opet premalo životne, svakodnevne radosti koja život čini lijepim. Sve je nekako bilo nedorečeno. Imao je sve, a kao da ništa imao nije; nedostajalo mu je ono najbitnije što bi nepodnošljivu prazninu ispunilo.
Ukratko, nije mu išlo s trubadurstvom. Onda je pokušao s viteštvom. Svim srcem želio je postati poznat i slavan vitez; ostvariti san mnogih mladića onoga vremena. Međutim, u odnosu na krhko, nejako tijelo viteški oklop bijaše mu pretežak. A i oružje je nezgrapno stršilo na slabašnom tijelu. Tako fizički nemoćnom i sasvim nepripremljenom za zahtjevnu borbu nije mu trebalo puno vremena da oboli i završi na bolničkoj postelji.
Bolest mu je donijela sasvim novo iskustvo: iskustvo ranjivosti i spoznaju prolaznosti svega zemaljskog. S bolesničkog kreveta život, svijet i sve stvoreno što ga okružuje izgledalo je sasvim drugačije od načina na koji je život naviknuo gledati. Tu je otkrio jednu sasvim novu perspektivu; jedan novi život u kojem je sunce ljepše sjalo, nebo bilo vedrije, a jutarnja rosa se lakše zamjećivala. Pa i sama smrt mu je odjednom postala bliskom do zagrljaja. Život mu je dobio sasvim novi smisao, i s njim ljepotu, dotad sasvim nepoznatu. Ukratko, ni s vojskom i viteštvom nije se proslavio.
Nakon razočaranja u trubadurstvu i viteštvu odlučio se okušati u očevoj trgovini. Otac je imao velika i opravdana očekivanja od njega glede trgovine i širenja poslova. A znamo kako se u trgovini radi: trgovac ‘preživi’ konkurenciju samo zahvaljujući vlastitoj lukavosti – što će reći – prodajući skuplje nego što je kupio. To je za Franju bila, čini se, izuzetno zahtjevna avantura koja je završila epohalnim neuspjehom. Naime, Franjo nije nikako uspijevao nadigrati konkurenciju, odnosno pridobiti kupce lažno im prikazujući stvarnu vrijednost robe koju je prodavao.
Životopisci kažu da je jednom, kad je očito već bio zasićen takvim načinom života i varanja, pred siromahe izbacio sve očeve zalihe robe. Ukratko, nije išlo ni s trgovinom. Nije bolje bilo ni s ocem i njegovim planovima sa sinom trgovcem pa se i oca javno odrekao i njegova nasljedstva. Bog je imao druge planove s njim i strpljivo ga pripremao.
Tako je sveti Franjo stigao do mjesta odakle više nije znao kamo dalje. Jedino što je znao jest kamo sigurno više ne želi ići, odnosno kakvim životom više ne želi živjeti. Uputio se na novi put, u avanturu s Bogom. Odrekao se novca, slave, druženja i zabava s prijateljima. Znao je što napušta ali nije znao što ga čeka. Prepustio se u potpunosti Gospodinu vjerujući kako će On ispuniti želje njegova srca, njegove snove.
Nakon sna u Spoletu koji mu je sasvim “promijenio“ srce jednom je na konju obilazio okolicom Asiza i sreo nekog gubavca, jednog od onih nesretnika prema kojima je prije osjećao neopisivu odvratnost. Sjahao je s konja i poljubio gubavca. Otada ništa više za Franju nije bilo kao prije. Ono što je iz dubine duše mrzio sad je zagrlio. Gubavca koga je zaobilazio u širokom luku, susreo je oči u oči – i zagrlio. Prihvatio je čovjeka i njegovu bolest, njegovu isključenost od ljudi i učinio se bližnjim, malim bratom. Prihvatio je time i zavolio i svoje sjene, loše strane od kojih je neuspješno bježao. Put obraćenja se već nazirao.
Prestao je raditi samo ono što mu se sviđa i što voli, a zavolio je sve što radi i sve ljude koje susreće neovisno o njihovoj različitosti. Prihvaćajući gubavca i vlastitu je „gubu“ (ograničenost) prihvatio a to je temeljni preduvjet da bi i druge prihvatio, razumio i pomogao im.
Još jedan događaj bio je presudan za Franjino potpuno obraćenje a to je kad mu je Krist raspeti s križa u crkvici sv. Damjana progovorio: “Franjo idi, popravi moju kuću koja se kako vidiš ruši!“ To iskustvo razgovora s Isusom Kristom osvojilo je Franjino srce. Susret s Isusom Kristom koji mu je progovorio sačinjava samu jezgru njegova obraćenja. Gospodin ga je pažljivo pripremao i učinio da u njegovu srcu raste odanost koja će mu dati snage da upregne sve svoje sile u službi ljubavi prema Bogu i čovjeku.
Konačno je, baš u ovoj malenoj crkvici Porcijunkuli, kod čitanja evanđelja o slanju apostola da idu propovijedati i gdje se kaže Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće, ni odjeće… Lk 10, 3, Franjo otkrio Božji plan o sebi i odmah je u Duhu Božjem uskliknuo: Ovo je ono što hoću! Ovo je ono što tražim! (1 Čel 22,35). Umjesto ‘svega’ što je potrebno ovdje je otkrio da se najprije mora riješiti ‘svega’ što opterećuje poslanje koje je primio od Krista.
Sada novi Franjo nije trubadur ali je do kraja zadržao vedrinu u sebi, istinsku radost koja dušu pomlađuje a druge neprimjetno oplemenjuje. Nije bio vojnik ni vitez ali je radi mirotvorstva i do sultana došao samo da spriječi divljaštva suprotstavljenih strana.
Pritom se vodio idejom da je za mir važno obraćenje svih a ne samo osvajanje neprijatelja (Pax Romana). Nije bio trgovac ali je mnoštvo mušterija sasvim “osvojio“ tako da su krenuli za njim oduševljeni njegovim novim načinom života; nastojanjem da Ljubav bude ljubljena iznad svega a sve drugo poradi nje. Izgubio je oca ali i dobio mnoštvo braće i sestara.
Postao je Božji trubadur, Kristov vitez i vojnik, pjesnik i mistik koji vrhunac radosti duše ne iskazuje toliko razmišljanjem koliko osjećanjem, pjesmom. On nije samo pjevao Bogu i bio zahvalan za sve stvoreno već je njegov život bio pjesma. Uzdarje Darivatelju. I molitva koju životna radost otkriva.
A ako je ičega u njegovu životu nedostajalo to svakako nije bila radost. Radost je u njemu našla nezamjenjivog predstavnika. Sveti Franjo je čovjek koji je u svom vremenu utjelovio evanđelje. Toliko je bilo kristolikosti u njemu da je zbog toga prozvan alter Christus – onaj koji se Kristu iznutra suobličio, kako to sv. Bonaventura u životopisu o asiškom siromašku (Legenda maior seu Vita) ističe. Potvrdu svoje suobličenosti Kristu u vidljivom obliku dobio je pred kraj svoga života kad je na La Verni moleći primio stigmate (pet Kristovih rana).
Sveti Franjo je svetac koji je tiho ali ustrajno mijenjao svijet. Uzor i nadahnuće ne samo svojim duhovnim sinovima i kćerima već i svim kršćanima. I ne samo njima nego i svim ljudima koji ljubavlju strpljivo izgrađuju svijet preskačući prečace zamamnih revolucija koje zavist i mržnja pokreće te umjesto obećanog blagostanja donesu samo veću patnju. Dao Gospodin da i mi u našim okolnostima, svatko na svoj način, uspijevamo slaviti Boga i drugim ljudima život činiti ljepšim, zaključio je fra Ivica.