Živimo u doba potrošačkoga društva, u kojem kao da Božić gubi svoju vjerodostojnost i izvornost. Stoga smo zamolili fra Ivicu Jurića, profesora pastoralne teologije na KBF-u u Splitu, da nam iz svog stručnoga kuta progovori o značenju Božića danas.
Doc. dr. sc. fra Ivica Jurić, rođen je 1978. godine u Splitu. Nakon klasične gimnazije u Sinju i Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu zaređen je za svećenika Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja (2004.) te je pastoralno djelovao dvije godine u Zagrebu i dvije godine u Splitu. Na pastoralnom institutu Redemptor hominis Papinskoga lateranskog sveučilišta u Rimu doktorirao je 2016. Vršio je službu domagistra (2014.-2015.) i magistra bogoslova (2015.-2019.). Predaje na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu i na Teološko-katehetskom institutu Sveučilišta u Mostaru predmete iz pastoralne teologije. Autor je knjiga: Movimenti e nuove comunità nella parrocchia, Possibili protagonisti della nuova evangelizzazione (2019.), Pokreti i nove zajednice u župi, Mogući protagonisti nove evangelizacije (2021.), God in a Changing Society, (2022.), Govor o Bogu u društvu koje se mijenja, (2025.) te više znanstvenih i znanstveno-stručnih radova po različitim časopisima i knjigama.
Naša ognjišta (dalje NO):: U kojoj mjeri i na koji način suvremeni čovjek promišlja ili slavi Božić? Kako se današnje društvo očituje i odnosi prema običajima i božićnim temama, duhovnim vrijednostima? Na koji način Božić i njegove poruke pronalaze mjesto u životu suvremenoga čovjeka, u svijetu koji se ubrzano mijenja?
Fra Ivica Jurić (dalje IJ):: Teško je o tomu prosuđivati jer su konteksti različiti od zemlje do zemlje, čak i unutar iste zemlje. Treba također voditi računa da se jedno vidi na vani a ono što se događa u duši, u odnosima prema Bogu često nam ostane skriveno. Svakako ono što gotovo svi možemo primijetiti jest kako je Božić na putu da izgubi svoju duhovnu poruku, svoju izvornost a da njegovo slavljenje ostane samo na vanjskom druženju i ukrašavanju. Lijepo je kad su za Božić ukrašeni gradovi i sela, obiteljski domovi, kad darujemo jedni druge. Ipak je najbolje kad ne zaboravimo i na Slavljenika i prvo njemu slavu damo a onda po uzoru na njega i mi budemo dar jedni drugima. To je ono na čemu bi mi katolici i kršćani u cjelini trebali malo više poraditi da sačuvamo vjerodostojnost Božića.
Daruj druge svojom pažnjom
NO: Sve više maha zauzima „potrošački Božić”. Tijekom Došašća, već od Svih Svetih, obasuti smo mnoštvom ponuda. Kako očuvati značenje Božića unatoč svemoćnoj i nazočnijoj potrošačkoj kulturi, koja sve više definira blagdan?
IJ: Tako da ćemo se potruditi bolje razlikovati duhovno od materijalnoga te dati prvenstvo duhovnom. Trgovcima je i proizvođačima, naravno, stalo do toga da prodaju što više svojih proizvoda. Mi, dakako, trebamo različite stvari, proizvode. K tomu volimo i darivati svoje ukućane, prijatelje, poslovne partnere i sl. Ipak, umjesto neumjerene kupovine i pretjeranog slavlja treba naglasak staviti na to da više vremena posvetimo Gospodinu, razgovoru s njim; također da posvetimo vrijeme poboljšanju međuljudskih odnosa s dugima. Lijepo je darovati druge nekim darom ali je još ljepše darovati druge svojom pažnjom, razgovorom, posjetom, podrškom, zajedničkim veseljem.
Darovi su dobri i uvijek su obilježavali božićno vrijeme ali ne smijemo zaboraviti da je čovjek najveći dar. U vremenu kad se mnogi zatvaraju u prijateljstvo s mobitelom, tabletom, računalom važno je izići iz te zatvorenosti (kod nekih i ovisnosti) te dati prednost osobama, razgovoru, druženju i pjesmi. Božić je uvijek bio obiteljski blagdan; blagdan radosti i susreta i to treba i ostati.
Božić je obnovio nadu
NO: Koje su ključne teološke poruke Božića? Kako pastoralna teologija preporučuje pripremu vjernika za dublje promišljanje Božića?
IJ: Teološka poruka Božića jest da je to blagdan Božje ljubavi prema nama ljudima. Božić nas podsjeća na to da se Bog utjelovio i postao čovjekom u Isusu Kristu. Bog je ušao u ljudsku povijest na jedinstven način: ušao je kao dijete, kao jedan od nas. Nije nas mogao više počastiti od toga da je postao jedan od nas i dijelio našu ljudsku sudbinu.
Takvim dolaskom i svjedočanstvom života poučio nas je da je Bog blizak čovjeku. Bog tako nije neki deistički, nedostižni Bog, već onaj koji dijeli našu stvarnost, našu radost i našu patnju. Drugo što je važno naglasiti jest da nas je poučio da smo svi Božja djeca; ljudski život ima božansko dostojanstvo. Bog je uzeo ljudsku narav i svaki čovjek je time postao sveti prostor Božje prisutnosti.
Bog nas je po svom sinu spasio, približio sebi tako da nam je otkrio Božju ljubav i uklonio grijeh koji je stvarao prepreku između nas i Boga. Božić je obnovio nadu i donio mir između Boga i čovjeka. Također nas je poučio da mu budemo suradnici u izgradnji i spasenju svijeta preko poniznosti, služenja i ljubavi prema svim ljudima. Ukratko, Božić nam govori o misteriju Božje ljubavi: Bog je postao čovjekom da bi čovjek mogao postati dionikom Božjeg života. Prava priprema za Božić uključuje trenutke sabranosti u kojima se dolazi do svijesti o tome što se zapravo slavi na Božić. Također uključuje slavlje s obitelji i sa zajednicom vjernika jer Crkvi je drugo ime zajedništvo i ona se ostvaruje uvijek u odnosu s drugima.
NO: Kaže se da je Božić blagdan obitelji. Što Božić poručuje današnjoj obitelji?
IJ: Božić nas poučava prvenstveno o ljubavi Božjoj prema nama i odgovoru na nju – ljubavi jednih prema drugima. Na prvom mjestu se tu, naravno, radi o ljubavi u braku i obitelji, kao nezamjenjivoj zajednici za nastanak, rast i razvoj ljudskog roda u cjelini. Obitelj daje prvu ljubav i time osposobljava čovjeka onim najvažnijim za život i odnose s drugima. Božić nas poučava o vrijednosti zajedništva, mira, prihvaćanja i međusobne podrške. Isus rođenjem u siromašnoj obitelji Marije i Josipa pokazuje kako su jednostavnost i blizina važniji od bogatstva.
Božić nas poučava otvorenosti i gostoljubivosti – obitelj ne smije biti zatvorena sama u sebe. Božić je blagdan nade i radosti te svaka obitelj, bez obzira na teškoće, može u Božiću pronaći nadu da Bog postoji i djeluje i u njihovim skromnim, svakodnevnim okolnostima.
NO: Kako u vremenu postmoderne, u vremenu zaborava Boga, govoriti o Bogu?
IJ: S velikim društveno-kulturnim promjenama u društvu mijenja se i naš način shvaćanja Boga, svijeta i nas samih. Bog dakako ostaje isti ali naš način govora o Bogu, da bi bio prikladan, mora se promijeniti – prilagoditi sugovorniku kojem se obraćamo.
Drugim riječima, naš govor o Bogu treba biti egzistencijalan. Svrha našeg navještaja jest dovesti osobu u osobni odnos s Bogom, s Isusom Kristom. Iz tog odnosa osoba će onda oblikovati sve druge odnose, na svoju duhovnu izgradnju i na dobrobit društva.
Što se tiče odnosa s Bogom on se prvenstveno gradi preko slavlja sakramenata, zajedničke i osobne molitve, posta, čitanja riječi Božje ali i preko odnosa s drugima, preko odgovornog vršenja svojih dužnosti, obiteljskih i profesionalnih, te posebno služenja potrebnima, zapostavljenima i potisnutima na rub društva. Kako je već Charles Taylor, poznati kanadski sociolog, u svom poznatom djelu A secular age ustvrdio sekularizacija ne predstavlja nemogućnost vjerovanja već vrijeme u kojem je vjera postala samo jedna od slobodnih mogućnosti na sve otvorenijem i kompleksnijem ‘tržištu’ različitih oblika vjerovanja i nevjerovanja. Vjera u takvim okolnostima nužno umanjuje svoju važnost i nama ne preostaje ništa drugo nego da životom i kvalitetnim sadržajem tj. prikladnim navještajem nastojimo slobodnog pojedinca pridobiti i zauzetim aktivnostima zadržati u zajednici.
NO: Kako danas održati sveobuhvatne vrijednosti poput nade, ljubavi i zajedništva? Kako kod toliko ravnodušnosti i malodušnosti danas biti nositelj nade?
IJ: Mnogi govore kako postmoderna nije protukršćanska, već postkršćanska. Razlog je sljedeći: postmoderna je prisvojila evanđeoske ideale i vrijednosti odvojivši ih pritom od svog temeljnog uporišta (Isusa Krista) i pretvorila ih je u kulturalne odrednice. Uz zaborav Boga, na kojega se više ozbiljno ne računa, individualizam je jedno od temeljnih obilježja postmoderne.
Međutim, gledano iz našeg kršćanskog gledišta, graditi sve na pojedincu i njegovim umnažajućim „pravima“, koja često idu nauštrb zajednice, znači graditi na jako nesigurnim temeljima. Drugim riječima, naglašavanjem individualizma i njegovim širenjem rastaču se sami temelji društva, koje se atomizira i zapravo priprema za novu vrstu totalitarizma (Dreher).
Davno je na to proročki upozoravao G. K. Chesterton, apostol zdravog razuma: „Drvo stalno raste i stoga se stalno mijenja; ali uvijek zadržavajući nešto nepromjenjivo. Unutarnji godovi drveta još su uvijek isti kao kada je bilo mladica; oni se više ne vide, ali nisu prestali biti u središtu. Kada drvetu počnu rasti grane, ono se ne odvaja od korijena na tlu; naprotiv, što više raste to se jače mora držati svojih korijena. To je prava slika snažnog i zdravog napretka čovjeka, grada, ili čitavog ljudskog roda“. Čovjek iskorijenjen iz svog identiteta i duhovnog zavičaja lako se izgubi i postane plijen različitih ideologija. Čovjek pak ukorijenjen u svom identitetu izgrađuje zajednice koje ljude oblikuju stvarajući zajedništvo kao neophodni temelj za dobro funkcioniranje društva.
Dobrota prema drugom čovjeku
NO: Može li se Crkva uopće oduprijeti prevladavajućem smjeru načina života koji zapostavlja brak i obitelj, odbacuje žrtvu a promiče različite oblike uživalačkoga i ugodnoga života? Kako se s tim smjerovima nositi u dušobrižničkoj praksi?
IJ: Naravno da može. U suprotnom bi se svi mi koji sudjelujemo u poslanju Crkve, kako svećenici tako i vjernici laici, bavili uzaludnim poslom. Prije svega na to pitanje treba svaki vjernik osobno odgovoriti. Njega Krist, a ne mi svećenici ili vjernici svojim nemuštim riječima, poziva na život po evanđelju. Svaki čovjek donosi odluku kakvim će životom živjeti. Pri tome je svakako dobro znati kako se ne moraju svi ljudi ni svi narodi pod nasiljem dekadencije, koju samo neupućeni nazivaju napretkom, raspadati. Sasvim je moguće da se istovremeno jedan čovjek, kao i jedna obitelj ili jedan narod duhovno izgrađuje dok drugi propada. Tako je bilo i kroz povijest: jedni su nestajali, drugi se rađali i rasli. Istovremeno raste i žito i kukolj. O tome nas je i Učitelj poučio i dao jasnu uputu kako se ponašati.
Najveći izazov i zapravo pravo junaštvo bit će i već danas jest – mirno ‘uzgajati žito’, tj. stvarati brak i obitelj; dobro odgajati djecu i bez nasilja biti dobri ljudi. Kako se pravi vojnik ne bori zato što mrzi ono što je ispred njega, već zato što voli ono što je iza njega (Chesterton) tako ni pravi vjernik ne živi vjeru iz dišpeta i mržnje prema drugome već iz ljubavi prema Bogu, bližnjima i svim ljudima.
Uvijek trebamo znati da jedino što će ostati na ‘kraju dana’ kao sredstvo raspoznavanja bit će dobrota prema drugom čovjeku. To je ulaznica koju je Gospodin već osigurao a koja se preuzima bliskošću s onima s kojima se on poistovjećuje kao i s otporom prema različitim nasilnicima koji Krista odbacuju.
Svakako, uronjeni u “svijet” nihilizma koji nas iz masmedija svakodnevno ‘hrani’ pozvani smo u svom okružju (u obitelji, na poslu, u slobodnom vremenu) biti nositelji nade; strpljivo i sustavno poput kvasca vjerovjesnički djelovati prožimajući društvo evanđeoskim vrijednostima. U tom smislu zadaća Crkve i zadaća nove evangelizacije nije usmjerena samo na jedno područje, npr. obredno ili karitativno, područje digitalne tehnologije i komunikacija, već na integralni ljudski razvoj i preobrazbu čovječanstva u cjelini. Hermeneutikom evanđelja trebaju se preispitati mjerila ljudskog prosuđivanja, ustaljene vrednote, interesi. Ukratko, objekt evangelizacije je sve ono što je ljudsko, čovječanstvo u svim svojim načinima biti čovjek.
NO: Kako prepoznati Krista u današnjem svijetu?
IJ: Često možemo čuti pitanje – gdje danas mogu susresti Krista? Ljudi žele iskustvo, nešto opipljivo. Na navedeno pitanje odgovaram kako Boga možemo susresti najprije u Riječi Božjoj, u Bibliji. Sveto pismo ima posebno mjesto. Ono za nas ima sakramentalnu stvarnost jer se radi o istinskoj Božjoj Riječi, upućenoj nama. Riječ Božja za vjernika nije samo tekst koji se čita, već je živa Božja prisutnost. Kroz nju duh Sveti progovara vjerniku na način da tješi, poučava, prosvjetljuje, daje snagu. Sjetimo se, pritom, kako Bog proroku Iliji ne govori preko snažnog vjetra, vatre ili potresa već mu progovara u lahoru. To hoće reći kako se Božji glas ne nameće, već je sasvim nenametljiv.
Drugim riječima, samo u miru i tišini možemo ući u dubinu svoga bića i postati svjesni želja koje je Gospodin stavio u naše srce. Boga možemo prepoznati i u svemu stvorenom, ponajviše u ljudima, i častiti ga dobro se odnoseći prema njima i čuvajući sklad koji je stvorio.
NO: Nedavno ste objavili knjigu „Govor o Bogu u društvu koje se mijenja“ u nakladi Crkve u svijetu. Koje teme u knjizi obrađujete?
IJ: Knjiga se bavi aktualnom temom o mogućnostima govora o Bogu danas. Naime, svjedoci smo posljednjih godina krupnih društveno kulturnih promjena u društvu. Samo ću neke spomenuti koje nas izazivaju i traže novi način govora o Bogu. Naime, razvojem tehnologije promijenio se čovjekov odnos prema prostoru i vremenu: prostor se sve više „sužava“ a vrijeme postaje sve važnije. Time raste i izazov kako koristiti vrijeme, odnosno u što potrošiti svoj život. Uslijed povećane pokretljivosti i rastuće globalizacije sve je i teže govoriti o Bogu jer se naš govor sve češće „sudara“ s drugim govorima i svjetonazorima koji su drugačiji od našega pa i s onima koji otvoreno odbacuju Boga.
Nakon što smo mislili da je gotovo s ratovima agresija Rusije na Ukrajinu nas je probudila i podsjetila na krhkost mira; pandemija koronavirusa nas je pak podsjetila na potrebu umreženosti i zajedničkog otpora različitim kako nadnacionalnim ustanovama tako i multinacionalnim kompanijama da ne budemo opet svedeni samo na tržište koje treba osvojiti svojim proizvodima.
Svakim danom nam prijeti sve više opasnost rodne ideologije i njezinih inačica koje dekonstruiraju identitet osobe, braka i obitelji, zatim opasnost zagađenja okoliša, izazovi umjetne inteligencije itd. Knjigom pokušavam dati odgovor na pitanje kako uslijed navedenih okolnosti uopće govoriti o Bogu; gdje je on u svemu tome i kako ga možemo prepoznati. Također odgovaram i na pitanje gdje je Crkva i kako ona može vršiti svoje poslanje u svijetu koji se ubrzano mijenja.
Vjernik koji traga
NO: Što biste našim čitateljima poručili na kraju?
IJ: Uz čestitku da im Božić uistinu bude čestit i radostan blagdan pokušao bih skicirati obrise jednog suvremenog vjernika za naše vrijeme. Vjernik kakvog Bog i Crkva danas trebaju jest vjernik koji nije zatvoren samo u svoju religioznost, obrede i pobožnosti, već i vjernik koji traga, neprestano teži za višim, boljim i dubljim shvaćanjem sebe, svijeta i Boga. Onaj koji zna surađivati s drugima, koji gradi mostove a ne zidove među ljudima. Onaj koji je strpljiv prema sebi i drugima, koji se ne uzbuđuje zbog ljudi koji misle ili vjeruju drugačije od njega; onaj koji prvi preuzima odgovornost za druge, za opće dobro, koji pretječe druge u izgradnji boljega svijeta. Mi ne trebamo težiti tomu da budemo većina u društvu već ponajprije tomu da budemo društveno odgovorni ljudi, stvaralačka manjina koja društvu daje smjer i „okus“, ukratko biti sol zemlje i svjetlo svijeta.
Izvor: Naša ognjišta, LIV (2025.), 12, 10-11.
Razgovarala: Dragica Zeljko Selak