Nalazimo se u jako neobičnim vremenima, izvanrednim okolnostima koje je uzrokovala pandemija koronavirusa. Stjerani smo u kuće, u stanove i lišeni rada, zajedničkih aktivnosti, druženja s obitelji, rodbinom, prijateljima, slavlja u crkvi u ovo najsvetije vrijeme u crkvenoj godini. Teško je izmjeriti padaju li teže mjere o fizičkoj udaljenosti tj. o zabrani održavanja zajedničkih slavlja u crkvi u ove svete dane, svećenicima ili vjernicima, osobito praktičnim vjernicima. Prihvaćamo ih teška srca kao zajedničku žrtvu uvjereni u nužnost istih, osobito ohrabreni dosadašnjim rezultatima ili pak poučeni posljedicama onamo gdje mjere nisu primijenjene ili su kasno primijenjene. Prigoda je stoga, zbog navedenih izvanrednih okolnosti, promišljati o Kristovoj žrtvi i prisutnosti među nama. Prigoda je i upitati se prepoznajemo li Krista, njegovu prisutnost među nama? Na koje načine je On prisutan? Je li, primjerice, prisutan samo u sakramentu euharistije pa ako je ne možemo slaviti onda ne možemo ni iskusiti Njegovu prisutnost? Je li On možda ‘zatvoren’ u svetohraništu/tabernakulu pa ćemo samo u molitvi pred Presvetim, kad već ne možemo na misu, iskusiti Njegovu prisutnost? Ako pak ne možemo ni to radi povećanog rizika, udaljenosti ili zatvorenosti crkve treba li onda svećenik nositi Presveto okolo do nas da osjetimo da nas Isus nije napustio? Je li možda Krist već u drugima, u nama jer smo mi Crkva – Tijelo Kristovo, hram Duha Svetoga? Na ovih nekoliko pitanja pokušat ćemo barem djelomično odgovoriti ne ulazeći dublje u teološku raspravu. Počet ćemo s onim što je Krist učinio za nas.
Problem (ne)prepoznavanja Krista
Krist nije ono što su drugi htjeli da On bude. To je od početka kamen spoticanja i temeljni razlog nerazumijevanja, sukoba između Njega i Njegovih protivnika. Isus nije politički mesija koji donosi nacionalno oslobođenje, koje su mnogi očekivali; nije ni ekonomski mesija koji donosi ekonomsko oslobođenje od nepravednih odnosa u društvu, koje su također mnogi očekivali. Da se razumijemo, Isus nije protiv ni jednog ni drugog oslobođenja, ali Njegovo poslanje i oslobođenje je drugačije naravi. Nije ni političko, ni ekonomsko već duhovno, spasiteljsko, koje će prihvaćanjem i nasljedovanjem postići i ova navedena oslobođenja, kako se to već puno puta pokazalo kroz povijest.
On, besmrtni Bog postaje čovjekom, a da pritom nije izgubio božanstvo, da bi nas smrtne ljude oslobodio smrti. Da, smrti jer ona je naš glavni i najveći neprijatelj. Nitko ne izaziva toliko straha kao smrt. Ona je majka svih strahova. I Krist nas je oslobodio smrti. Kako? Tako da je sam prošao kroz nju i pobijedio je. Uskrsnućem. I nama je pokazao put, otvorio vrata k vječnosti.
Upravo o tome čitamo u ovih dana u evanđeoskim izvještajima koje je Crkva odredila za svagdanja misna čitanja. Njegovo uskrsnuće jamstvo je i našeg uskrsnuća i života u vječnosti. To Isus otvoreno govori npr. u razgovoru s Martom, sestrom svog prijatelja Lazara, kad kaže: “Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada“ (Iv 11, 26); ili pak u svećeničkoj molitvi: „Oče, želim da i oni koje si mi dao budu sa mnom, tamo gdje sam ja“ (Iv 17, 24) A zašto nas je Isus izbavio iz tame grijeha, kojoj je posljedica smrt, i doveo k Svjetlosti koja nema zalaza? Je li On to morao učiniti. Nije. To je učinio sasvim slobodno i učinio je to iz ljubavi. To i sam kaže u Ivanovu evanđelju: “…polažem život svoj… Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga” (Iv 10, 17-18).
„Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan“ (Lk 6,36)
Ljudi su ga osudili na smrt i razapeli a on im s križa oprašta. Čak moli Oca s križa dok ga razapinju da im oprosti jer ne znaju što čine (Lk 23,34). Razapinju začetnika života, sam Život razapinju na smrt; prolijevaju krv koja je cijena njihova otkupljenja i – On moli za njih. Nečuveno. Dok su drugi osuđenici, kako nam to donose Seneka i Ciceron, primjerice, proklinjali svoje protivnike, dan kad su rođeni i sve prolaznike, čak toliko da su nekima i jezik morali otkinuti da bi ih utišali, Isus se moli Ocu za progonitelje. Iskupljuje i njih. To može samo Ljubav sama.
Nemali broj okupljenih na Golgoti očekivao je kako će Isus, uslijed svih patnji koje nepravedno podnosi, jednostavno zaboraviti sve ono što je govorio, osobito neke teške dijelove kao npr.: „Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. Onomu tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine prepusti i gornju” (Mt 5,39-42), ili “Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima“ (Mt 5,43-47), ali su ostali razočarani. Trpljenje koje je podnosio nije ga promijenilo. Nije se dao uvući u klupko, u spiralu nasilja koja rađa novo nasilje već ju je odbacivanjem nasilja i dobrovoljnom žrtvom, prinosom samoga sebe, prekinuo.
On je još na križu oprostio svojim protivnicima a neki od nas bi još i danas razapinjali one koji su ga progonili ne shvaćajući bit njegove muke i ne prepoznajući vlastiti udio u njoj. Kako mi ranjavamo Krista? Grijehom. Svakim grijehom kojim zlo činimo drugima, činimo i Kristu. Vrijeđajući stvorenja, uništavajući stvoreni sklad u prirodi mi automatski vrijeđamo i Stvoritelja.
Ako ovo ne razumijemo na prvu onda pokušajmo ovako: vrijeđamo li umjetnika ako porazbijamo npr. njegove umjetnine, vlasnika automobila ako razbijemo njegovog ‘limenog ljubimca’? Itekako. A ne vrijeđamo Stvoritelja kad činimo zlo Njegovim stvorenjima? Vrijeđamo, dakle, Boga vrijeđajući ljude, osobito one s kojima se On na poseban način poistovjećuje (malene, siromašne, nezaštićene, bolesne…).
Jaganjac Božji
Na križu tako postaje sasvim očito ono što je Ivan Krstitelj vidio već na početku: Isus je Jaganjac Božji koji oduzima grijeh svijeta. Za to razumjeti treba se vratiti, nakratko, u Stari zavjet. Nije to Ivan Krstitelj, Gospodinov preteča i zadnji veliki prorok koji spaja Stari i Novi zavjet slučajno izgovorio. Naime, u proročkim tekstovima Starog zavjeta naviješten je sluga Jahvin (mesija) kao onaj koji će kao nevino janje bit progonjen i ubijen, a čija će mučenička smrt, kao žrtva pomirnica, donijeti preobrazbu svijetu: „Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut. A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. Poput ovaca svi smo lutali i svaki svojim putem je hodio. A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju. Zlostavljahu ga, a on puštaše, i nije otvorio usta svojih. K’o janje na klanje odvedoše ga; k’o ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih.“ (Iz 53,1-7) Upravo to što je naviješteno kod Izaije proroka ispunilo se u Kristu.
Osim što simbolizira poniznost i krotkost, odlike sluge Jahvina, janje u Starom zavjetu je i nositelj posebnog spasonosnog znaka. Ono se, kao i druge životinje, prinosilo Bogu kao zahvala i kao žrtva, osobito na blagdan Pashe u Jeruzalemu. Na njega su, po njihovu vjerovanju, prelazili grijesi onoga tko ga žrtvuje pa je ono bilo zalog oproštenja grijeha, sredstvo pomirenja s Bogom. Po nalogu Jahvinom Izraelci su u Egiptu morali krvlju janjetovom poškropiti dovratnike kuća kako bi bili prepoznati i spašeni u noći ‘Božje osvete’ nad Egipćanima. Krv janjeta tako je postala spasonosan znak za Izraelce. Tko je njome bio označen, njegova kuća je bila pošteđena od ruke Božje. Žrtveno je janje ubijeno kao otkupnina, umjesto prvorođenca u obitelji. Za svakog vjernog Židova blagovanje janjeta (za Pashu) bio je jedini način obnavljanja saveza s Bogom.
Što nam to sve znači u kontekstu Ivanova nazivanja Isusa – Jaganjcem Božjim? To znači da je u novozavjetnoj pashalnoj žrtvi sam Isus i svećenik i žrtva. On je naša Pasha. On odnosi grijeh svijeta i pomiruje nas s Bogom. U Pavlovoj poslanici Korinćanima, dakle, u jednome od najstarijih svjedočanstava vjere u Isusa Krista Spasitelja čitamo: „… Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrsnu treći dan po Pismima…“ (1 Kor 15, 3-4).
To znači da je prva kršćanska zajednica vrlo brzo shvatila pravo značenje i temeljni motiv Isusove smrti:Isusova smrt nije rezultat nekog nesporazuma, religijskog ili političkog sukoba, već je dio Božjega milosrdnog nauma spasenja, na neki način već naviještenoga u Starom zavjetu, kako smo gore spomenuli.
Isus, po Ivanu, svojom žrtvom proslavlja Oca (usp. Iv 3, 14-15; 8, 28; 12, 32). Njegova žrtva je objava Božje ljubavi: „U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla na svijet da živimo po njemu. U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše« (1 Iv 4, 9-10).
Katekizam Katoličke Crkve, u br. 608., to ovako tumači: „Ivan Krstitelj je vidio i pokazao u Isusu ‘Jaganjca Božjega koji oduzima grijeh svijeta’ (Iv 1,29). On tako očituje da je Isus u isti mah i Sluga patnik koji se, šuteći pušta voditi na klanje noseći grijeh mnoštva, i Vazmeni jaganjac, simbol otkupljenja Izraelova u vrijeme prve Pashe. Sav život Kristov izražava njegovo poslanje: ‘da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge’.“ Isus, dakle, oduzima, skida s naših leđa mučni teret krivnje. On oprašta i objavljuje lice Boga punog milosrđa. Bog je Otac, ljubav sama (1 Iv 4,8) . Svojom žrtvom promijenio je smisao ljudske boli i patnje, tjelesne i moralne. Ona nije više kazna, nije više prokletstvo. Ona je otkupljena u korijenu, od kada je Sin Božji uzeo patnju na sebe (Raniero Cantalamessa).
Sveti Pavao u poslanici Rimljanima, podsjećajući na stari obred žrtvovanja, ističe da se tim obredom izražavalo želju da se svi naši grijesi stvarno predaju bezdanu božanskog milosrđa. Ali krvlju životinja to se ne ostvaruje. Bio je nužan stvarniji doticaj između ljudskoga grijeha i božanske ljubavi. Taj se doticaj, tvrdi papa u miru Benedikt XVI (u katehezi na općoj audijenciji od 7.1. 2009.), zbio u Kristovu križu: Krist, pravi Božji Sin, koji je postao pravi čovjek, preuzeo je na sebe sav naš grijeh. On sâm je dodirna točka između ljudske bijede i božanskog milosrđa; u njegovu se srcu raspršuje i nestaje žalosno mnoštvo zala koje je čovjek počinio i obnavlja se život.
Kristova prisutnost u svijetu
Katekizam Katoličke Crkve u broju 1373. govori o Kristovoj prisutnosti među nama: „Krist Isus koji umrije, štoviše i uskrsnu, koji je zdesna Bogu – te se zauzima za nas” (Rim 8,34), prisutan je u Crkvi na više načina: u svojoj Riječi, u molitvi svoje Crkve – “jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima” (Mt 18,20), zatim u siromasima, u bolesnima, u zatočenicima (Mt 25, 31-46), u sakramentima koje je ustanovio, u žrtvi Mise i u osobi službenika. Ali je ‘ponajvećma prisutan pod euharistijskim prilikama’.“ Euharistija je, kako nas Drugi vatikanski koncil poučava, izvor i vrhunac svega kršćanskog života (LG 11). Ostali sakramenti, kao i sve crkvene službe i djela apostolata, tijesno su povezani s euharistijom i prema njoj su usmjereni. Ona sadrži svekoliko duhovno dobro Crkve, to jest samoga Krista – našu Pashu.
Krist je, dakle, prisutan i svoje poslanje ostvaruje preko sakramenata kao darova spasenja, osobito preko euharistije, ali je On uvijek slobodan milost darivati i na druge načine. Mi zapravo i ne možemo znati sve načine jer bi u suprotnom kontrolirali ono što On radi. Što mi možemo? Možemo prepoznavati Njegovo djelovanje. Prepoznavati Njegove poticaje, znakove vremena te na njih adekvatno odgovoriti.
Prvo primijetimo to kako se On nakon uskrsnuća ukazuje. To je jako znakovito. Ne trijumfira, ne osvećuje se svojim protivnicima a učenicima dolazi na prvu na skriven način kao vrtlar (Iv 20, 1-9), kao ribar (Iv 21, 1-14), kao stranac, suputnik na putu za Emaus (Mk 16,12-13). Što nam to govori? Nije li Isus time poručio da ga možemo vidjeti u svakom čovjeku dok se bavi redovitim, svakodnevnim stvarima?
Drugo što možemo zaključiti jest da se Njega može iskusiti u neznatnosti, u skrovitosti jer je tako i svojima preporučio: „Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri. Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskršćima ulica da se pokažu ljudima. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti. I kad postite, ne budite smrknuti kao licemjeri. Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij lice da ne zapaze ljudi kako postiš, nego Otac tvoj, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.” (Mt 6,16-18).
S njim se, dakle, može ostvariti odnos kroz osobnu i zajedničku molitvu u obitelji, osobito čitajući i meditirajući riječ Božju: Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti (Iv 14, 23). Nadalje, On je prisutan u ljudima na egzistencijalnim periferijama o kojima papa Franjo neprestano govori; u čovjeku koji pati, koji je bolestan, osamljen, stranac… S njima se Isus poistovjećuje i odnos prema njima stavlja kako kriterij ulaska u svoju blizinu: „Što učiniste jednomu od ove moje najmanje braće i meni učiniste“ (Mt 25 40).
Prigoda je upitati se prepoznajemo li mi Isusa u takvima ili odbacujemo Boga nemoći kao i njegovi suvremenici prije oko dvije tisuće godina? Možda i mi želimo samo Boga svemoći, vlasti, pa da tu Njegovu svemoć onda nekako okrenemo u našu korist, za naše planove a ne Njegove. Možda ne prihvaćamo Njegovu logiku služenja, zrna koje ako ne umre ne donosi rod? Kada se Jahve objavio Mojsiju, objavio mu se kao grm koji gori, a ne izgara. Vatra je destruktivna moć, ali se u ovoj objavi pojavila kao moć koja uopće ne uništava. Bog se objavio kao moć nad moći. Na križu se dogodilo nešto slično. Božja moć nije samo nešto malo jača moć od univerzalne moći smrti. Ona je drukčija. U njoj nema destruktivnosti. Ona se ne bori protiv. Ona je moć života. Ubijeni će uskrsnuti i neće poći u osvetnički pohod protiv onih koji su ga osudili i ubili. Unijet će svjetlo u mrak i život na mjesto gdje caruje smrt. Pojavit će se kao sila zrna koja proklija. Ono se ne bori protiv zemlje, ali svejedno se kroz nju probije na sunčevo svjetlo ističe u jednom tekstu fra Ante Vučković.
Nadalje, zar nismo Boga vezali samo uz kult i suzili Mu djelovanje kao da je On svemoćni samo tu – u sakramentima, obredima, samo tamo gdje je svećenik pa se sad u ovim okolnostima, bez mise s narodom, osjećamo potpuno napušteni, udaljeni od Krista? Dobro se sjetiti kako se ni članovi Izabranog naroda nisu uvijek molili u hramu. Bilo je (ne)vremena kad je hram bio srušen, i kad su bili u izgnanstvu. Isto vrijedi i za prve kršćane kad su izgnani iz sinagoga i dok nisu sagradili crkve. Molili su se po kućama. Sveto pismo je postalo poput hrama, oltara; oko njega su se okupljali, u njemu tražili utjehu i snagu a Crkva je rasla prvotno kao kućna Crkva, sve dok nije dobila slobodu djelovanja. Važno je toga se sjetiti. I pokušati izgraditi osobni odnos s Bogom. Ozbiljnije shvatiti, onu Isusovu misao: “Gdje su dvojica ili trojica u moje ime i ja sam s njima” (Mt 18,20). ili “Što učiniste jednomu od ove moje najmanje braće meni učiniste” (Mt 25,40).
Crkva kao poljska bolnica
Crkva se u ovim neželjenim okolnostima koje nitko nije birao ne smije odvajati od svijeta, već nadilaziti svoje granice i pomagati svima koji su fizički, psihički, socijalno i duhovno ranjeni, svatko sukladno službi, mogućnostima i karizmama koje ima. Ako ne možemo dokraja ukloniti patnju, a očito je da to ne možemo jer je ona sastavni dio života i uklanjajući nju uklonili bi i ljubav, često povezanu s patnjom, onda – uklonimo patnika, na ovaj ili onaj način već dugo slušamo od različitih ‘naprednjaka’. Da to sami ne predlože dotičnom, jer bi to užasno zvučalo i pritom bi ispali jako nehumani, služe se drugom, suptilnijom taktikom. Naime, govoreći stalno preko popularnih medija o kvaliteti života, a vrlo malo o dostojanstvu života, čine da se dotični sam osjeća loše jer – nekvalitetno živi, i da se osjeća nekorisno (jer sve kao mora biti korisno, produktivno?). Takvim razmišljanjem čine da se starije osobe doživljavaju kao teret koji umanjuje kvalitetu života drugima, mlađima. Umjesto supatnje, sućuti, empatije i blizine prema ljudima koji pate, preko kojih mi zapravo i pokazujemo svoju dobrotu, pripadnost Bogu, mi ih kao društvo sve više smatramo teretom, izručujemo samopreziru i eutanaziji, ideologiji terora zabave i diktata kvalitete života. Tomu se trebamo suprotstaviti.
Ovo je vrijeme da zaživi Papina slika Crkve kao poljske bolnice. Kao takva ona bi, kako to Tomáš Halík preporuča, trebala dati dijagnozu (prepoznavati „znakove vremena“), prevenciju (imunizirati društva u kojima se šire zli virusi straha, mržnje, populizma i nacionalizma) i rekonvalescenciju (opraštanjem razrješavati traume prošlosti). Svatko u tome može dati svoj udio.
U tom smislu se može reći kako nije naša zadaća iscrpljivati se u često besplodnim raspravama tražeći krivca za navedeno stanje, već prvenstveno učiniti ono što možemo kako bi drugomu pomogli u borbi protiv ovog nevidljivog neprijatelja. Evanđelja svjedoče da je Isus najprije bio usmjeren prema patnicima i potrebitima te da je njegov način življenja uopće bio označen osjetljivošću za patnju drugih. Ne banalizirajući stvarnost grijeha, Johann Baptist Metz, poznati njemački teolog, je poentirano ukazao da: „Isusov prvi pogled nije bio usmjeren na grijeh drugih, nego na trpljenje drugih.“ (Memoria passionis, 215). Tako bi, vjerujem, trebalo biti i kod nas.
Svećenici su, svatko na svoj način, i koliko okolnosti dopuštaju, preko slavljenja svete mise, molitve, razgovora, služenja u bolnici, preko društvenih mreža, Youtubea… i dalje uz narod, bolesnike i nisu se zatvorili u sebe. Štoviše, vjerujem da se sada zbog navedene ugroze i osobnije molitve još dublje osjećaju povezani s Gospodinom i povjerenim im narodom. Ako vjernici u ovim okolnostima otkriju važnost osobnog iskustva s Bogom preko vlastite i zajedničke molitve u obitelji, bit će to veliki dobitak za Crkvu i naše društvo. Bog će nas pohoditi u našoj ‘slomljenosti’ i podariti nas na svoj način, samo ako Mu iskrena srca zavapijemo.
Fra Ivica Jurić