Vani je bilo toliko hladno, da bi smo se vjerojatno smrznuli – samo da je termometar bio dva centimetra duži, zapisa Mark Twain, poznati američki književnik, inače pravim imenom Samuel Langhorne Clemens. Navedena misao, tko je dobro razumije, samo je naoko smiješna a jako je poučna. Ukratko, i kad se pravo stanje ne vidi, nije očito – ne znači da ne postoji i da ne utječe na život, na nas, na druge. Naime, skrivene mane, pogreške, u vjeri ih nazivamo grijesima, uvijek imaju socijalne konzekvence. Čovjeku se samo čini kako dobro kontrolira svoju ovisnost o nekom poroku ali ona svoje posljedice uvijek ostavlja. Samo spomenimo lijenost, kocku, alkohol, drogu… (nadodajte slobodno svoj porok) pa razmislite o osobama koje pate zbog vašeg poroka (djeca, suprug/a, roditelji, kolege na poslu, sam posao jer bi mogli zaraditi više itd.). Koliko god čovjek sebe uvjeravao da je on sasvim ok i da ima pravo činit što god hoće, ako se pogleda u biblijskom ogledalu, vidjet će da uvijek ima nešto popraviti na sebi. On je uvijek u procesu rasta. I nije zbog toga nesretan već upravo suprotno – sretan je jer se razvija, raste i onda kad fizički slabi. A najviše stari onda kad mu sažaljenje zamijeni snove (Marija Jurić Zagorka).
Izvan tog pogleda, tj. izvan evanđeoskih vrijednosti, čovjek svoj grijeh gotovo i ne vidi pa i ne priznaje; čini samo ono što mu donosi ugodu. S Bogom, jasnim kriterijem dobra i zla, grijeh postoji i naziva se pravim imenom. Bez Boga on nestaje jer ga protumačimo svojim pravom, interesom, okolnošću koju treba iskoristiti ne sagledavajući šire efekte i dobro drugih, nego samo vlastite itd. Zar to svima nije očito danas? To da je čovjek sve podložio svojoj ugodi, interesu, zaradi. U natjecanju narcisa altruizam je na zadnjem mjestu, ako već nije nepoznanica. I samo divljenje ljudima koji se izlože da bi pomogli drugima dovoljno govori o učestalosti navedenoga.
Stara narodna mudrost, vjekovima prenošena u različitim vjerama i kulturama, kao jednu od maksima moralnog djelovanja smatralo je sljedeću misao: ono što ne bi učinio javno, pred ljudima to nemoj činiti ni tajno. Jasna načela a još više njihovo obdržavanje, i u javnom i u privatnom životu, čuvaju integritet čovjeka. Samo takav čovjek ima autoritet koji se ne da sakriti. Vrijedi i obrnuto – ljudi bez integriteta, autentičnosti su ljudi bez snage, vizije, karizme. Mogu dobro govoriti ali sve ostane na govoru i pozerstvu, koje prije ili kasnije, dođe na naplatu.
Kako mi spoznajemo grijeh i kako se nositi s njim?
Još su se u antici filozofi bavili temom grijeha/krivnje. Tako je Sokratu sasvim jasno da npr. ne mijenja mjesto čovjeka već čovjek mijenja mjesto; čini ga lijepim, ugodnim za život. Jednom čovjeku koji se požalio kako ga putovanja nisu ništa promijenila Sokrat je rekao: “Zašto se čudiš da ti putovanja ne koriste, kad svugdje sa sobom vučeš sebe? Natovaren si istim onim što te je i odvelo na put.”
Drugim riječima, čovjeku treba promjena karaktera a ne okoline da bi se ostvario. Čovjek mora prvo odložiti teret koji mu leži na duši, iznutra biti rasterećen, miran sam sa sobom – da bi uživao u ljepoti krajolika. Tek rasterećen on dobije otvorene oči za svu ljepotu koja ga okružuje kao i zahvalnost Stvoritelju koja se spontano rađa. Ljepota koju nosim u sebi „naočale“ su kroz koje prepoznajem drugu ljepotu.
Povremeno čišćenje „stakala“, prozora duše kojom promatramo svijet svakako uljepšava obzorje i povećava horizont života. Toga je svjestan i još jedan antički filozof Seneka. U Pismu Luciliju, prvo citira Epikura: Svijest o pogrešnom činu prvi je korak prema spasu te zatim dodaje: “Čovjek koji ne zna da čini zlo, nema ni želje za popravkom. Moraš samog sebe uhvatiti u pogrešnom činu da bi se mogao popraviti. Odigraj prvo ulogu tužitelja, zatim suca i na kraju branitelja. Budi ponekad oštar prema sebi.“ Tako Seneka samokritiku vidi kao neophodan put rasta svakog čovjeka.
Zasigurno ste se nekad zapitali zašto se mi kršćani kajemo na početku mise. Ni jedna druga skupina na svijetu svoje redovite susrete ne počinje na takav način. Naprotiv, mnogi od njih se na početku susreta hvale, iznose rezultate ili čak omalovažavaju druge skupine. Mi to ne činimo. A zašto se kajemo na početku svake mise? Ako netko misli da je to puka slučajnost, koja je izgubivši svoje značenje stoljećima preživjela samo snagom inercije i nepromjenjivosti obreda u Katoličkoj Crkvi, vara se. Sasvim suprotno, pokajnički čin sasvim kasno je postao dio uvodnog obreda u misu i nije se do liturgijske reforme (u prošlom stoljeću) naglas izgovarao.
Ne, ne radi se, dakle, o nikakvoj slučajnosti. A ni o formalnosti u kojoj glumimo lažnu skromnost. Dobro, možda neki nesabrani i to čine – formalno se kaju izgovarajući riječi a da zapravo na ništa konkretno ne misle; kaju se za sve a u biti se ne kaju ni za što. A mi drugi, koji si umišljamo da to ispravno činimo, mi pomislimo na neki grijeh, na neko konkretno zlo koje smo učinili i za nj se kajemo. Naravno, ako je dotični grijeh veći onda se pomirimo s Bogom u sakramentu pomirenja jer pokajnički čin, kako to napominje Opća uredba Rimskog misala, nema sakramentalni karakter. Ukratko, okupljena zajednica svjesna svoje grešnosti moli se Bogu za oproštenje kako bi mogla dostojno slaviti sveta otajstva.
A zašto molimo i braću i sestre da se mole za nas? Zato što smo svjesni da naši grijesi i njih vrijeđaju, osobito naše najbliže. Kako to? Vrlo jednostavno. Sve dobro a jednako tako i sve loše što činimo – ne činimo samo sebi. Činimo to i drugima. Uvijek. Oni ne moraju znati za dobro koje je u nama ili za zlo koje je u nama ali ga osjećaju. Mi ga nosimo u sebi, i dobro i zlo, i prenosimo svoje stanje – i tugu, i radost, i gorčinu i zahvalnost, mir i nemir, sve. Ništa mi zapravo ne možemo sakriti pažljivijem sugovorniku. Sve na nama govori, otkriva. Ponajviše naš govor. Izbor tema. Pa i kad govora nema – i šutnja govori. Nekad i više od govora.
Svjesni toga da je naše zlo povrijedilo i druge mi se kajemo i od drugih tražimo oproštenje. To je jedini put postajanja boljim. Sve isprike, opravdanja, relativiziranja grijeha koje smo počinili ne čine nas boljim. Naprotiv, udaljavaju nas od Boga, drugih ljudi i nas samih. Simone Weil, francuska filozofkinja židovskog podrijetla, koja nikad nije postala kršćanka ali je duboko cijenila Krista i Crkvu, smatra da se grijeh spoznaje samo na dva načina: onda kad se prestane činiti i kad se pokaješ za nj. Tko god čini grijeh on ne zna što je zapravo grijeh, on ga negira, relativizira (jer kao svi to čine pa što ne bi i on), ističe Simone.
Tek kad se pokaje čovjek postaje svjestan grijeha. Tek kad odluči na grijeh, na nepravdu, na nasilje ne uzvratiti na isti način – on vidi kolika je sila grijeha. Dok mu se podlaže, rob je i ne poznaje mu snagu. Znaju to svi ovisnici. Ta koliko su se puta pokušavali riješiti svoga poroka?
Puno lakše je nasiljem, grijehom uzvratiti na grijeh nego ostati mirno, otrpjeti. To otrpjeti je pravo herojstvo a ne kukavičluk kako neki smatraju. To je Kristov način; dobrim prekinuti zlo. Zato se mi kajemo i tražimo oprost, blagoslov i snagu od Boga da u našem životu što češće pobjeđuje dobro. Zato se i ne treba bojati susreta s Bogom radi našeg grijeha jer, kako veliki duhovni pisac, sveti Franjo Saleški, naša bijeda je prijestolje Božjeg milosrđa a poniznost i blagost su temelji svetosti. Po poniznosti i priznanju grijeha osjećamo Božju dobrotu i prisutnost u svome životu. Puno više nego po vlastitoj svetosti.
Čovjek ne može a da ne griješi jer je nesavršeno biće. Čovjek je rob grijeha. Tko kaže da nema grijeha, lažac je, kaže sv. Ivan (usp. 1 Iv 1,8). Ali što s pogreškama, slabostima? Mogu li nas one dovesti Gospodinu ili nas samo udaljuju od Njega? Mogu nas dovesti Bogu, štoviše, čovjek više preko svojih slabosti osjeti Božju blizinu, Njegovu ljubav, nego preko sebe pravednog, velikog. To i sv. Pavao osjeća kad govori: “Najradije ću se dakle hvalit svojim slabostima da se u meni nastani snaga Kristova (…) Jer kad sam slab, onda sam jak!” (2 Kor 12,9-10).
Po pozornosti, a ona je rezultat ispražnjenosti od nas samih, mi postajemo propusni, otvoreni za odnos s Bogom i drugima. Dok smo mi, a ne Bog, u centru mi ćemo neprestano govoriti o sebi, tražiti svoje pravo, zahtijevati koješta od Boga, od drugih. Osjećat ćemo da su nam svi nekako dužni/krivi. Dočim Boga stavimo u centar i ne osjećamo se zbog toga ugroženi, ograničeni – mi rastemo. Samospoznaja je bolna, ističe Wittgenstein, jedan od najznačajnijih filozofa prošlog stoljeća. Osobito samospoznaja pred Bogom je teška jer nas ogoljuje, otkriva nas same i ono što mi želimo biti.
Ta spoznaja razlike između onoga što jesmo i onoga na što smo pozvani/što bi željeli biti, jako boli. Blaženi oni koji se susretnu sa Svevišnjim i ne pobjegnu, ističe navedeni filozof. Pred Bogom smo poput Petra apostola nakon čudesnog ulova: svjesni nedostojnosti klečimo pred Njim i molimo Ga da nas pusti na miru jer smo grešni ljudi, preslabi za Njegova djela. No On ne odustaje od nas unatoč našoj slabosti. Poziva nas i šalje „loviti“ ljude, tražiti izgubljene, liječiti bolesne, tješiti žalosne, pomoći siromašne. On želi susret. Kad čovjek i pobjegne Bog ga zove, šalje znakove, ne odustaje od njega.
Glas u čovjeku
Postoji glas i pozorniji među nama ga osjećaju u svom srcu/životu. Taj glas prvo čovjeka ohrabruje da učini neki grijeh. Čovjek, jer je biće koje teži dobru, prvo se pobuni protiv tog nutarnjeg glasa/ideje ali glas je lukaviji; uvuče čovjeka u dijalog te često pronađe način da progura svoj plan/grijeh. Jedan od uspješnijih načina je i relativiziranje grijeha – “pa to svi čine, to nije ništa”. I dočim neki grijeh, osobito neki teži grijeh kojim povrijedimo drugu osobu/e, učinimo – taj glas se promijeni. Sad nas više ne ohrabruje, ne hvali i opravdava ono što smo učinili nego kudi, napada i osuđuje. I čovjek se teško nosi s njim.
I mi možda mislimo kako nas to Bog kudi, napada i osuđuje pa osjećamo prezir prema sebi samima. Nekad i sram i to vrlo jak tako da se osjetimo nevrijednima, odbačenim od Boga a time i od ljudi jer ih u tim trenucima srama promatramo negativno kao neprijatelje; kao one koji bi mogli saznati naš prijestup i razotkriti nas. Mi bismo time ‘pali’ u njihovim očima, osramotili bi se. Je li Bog baš djeluje tako da nas gura od sebe? Je li nas čini toliko bijednima da počnemo prezirati sebe a time i druge? Djeluje li tako da nas gura dalje i od drugih, da se zatvaramo u sebe a druge gledamo kao protivnike od kojih smo ugroženi? Nije.
A kako Bog djeluje? Kao dobri otac ili dobra majka. Ljubavlju nas privlači i obvezuje da biramo dobro. Zna naše nestašluke, ali nas ne odbacuje nikada. Njegova ljubav je bezuvjetna. I veća od našeg grijeha. Svakoga. I u Njegovim očima smo vrijedni. Ta, za nas je sebe dao; da nas iskupi od naših grijeha, da nas vlastiti grijeh ne udalji od Njega.
Zato On naš grijeh uzima na sebe i nosi ga (u sakramentu pomirenja ga skida s naših leđa). On nas ne čini ni protivnicima u odnosu na druge, naprotiv, stalno tumači da smo braća i sestre i da će drugi po našoj međusobnoj ljubavi znati da smo Njegovi. Je li sad jasnije čiji je to glas koji te prvo gura u grijeh a zatim osuđuje i čini bijednim i jadnim, odbačenim? Komu je cilj čovjeka udaljiti od Boga i od drugih ljudi? Nadam se da jest.
Je li sad jasnije zašto i Papa uporno govori o Bogu punom milosrđa, proglašava godinu milosrđa, nudi potpuni oprost prije Uskrsa? Naravno da je jasno. Bog oprašta i daje čovjeku koji se iskreno (ne protokolarno) kaje novo srce te on unatoč grijesima živi radosno i trudi se činiti dobro znajući da će Bog nadoknaditi ono što fali. Ne osuđuje nikada ni sebe ni druge jer zna da smo svi slični i svi potrebni neisrpne Božje ljubavi.
Poznati slikar Holman Hunt naslikao je predivnu sliku Isusa Krista kako kuca na vrata. Međutim, jedan detalj na slici je jako znakovit. Naime, slikar je naslikao vrata, što je bilo vrlo vidljivo, na vrlo neobičan i naoko čudan način: vrata su bila bez brave i kvake. Neki su se odmah odvažili upozoriti umjetnika na taj nedostatak pa mu rekoše: “Oprostite, na Vašoj slici nalazi se jedna velika greška: vrata su bez brave i kvake.” Umjetnik je na to odgovorio: “Ne, nije to greška, to su vrata ljudskog srca, a ona se otvaraju samo iznutra!”
fra Ivica Jurić