Postoji glas i pozorniji među nama ga osjećaju u svom životu. Taj glas prvo čovjeka ohrabruje da učini neki grijeh. Čovjek, jer je biće koje teži dobru, prvo se pobuni protiv tog nutarnjeg glasa/ideje ali glas je lukaviji; uvuče čovjeka u dijalog te često pronađe način da progura svoj plan/ideju. Jedan od uspješnijih načina da se problematično djelo predstavi poželjnim jest njegova relativizacija. Ona se često prepoznaje po rečenici: “Pa to svi čine, to dakle nije ništa”. I dočim čovjek učini osobito neki teži grijeh kojim povrijedi dragu osobu, prijatelja ili bilo kojeg čovjeka – taj glas se odjednom promijeni. Sasvim. Sad više ne ohrabruje, ne hvali i ne opravdava ono što je čovjek učinio nego čini sve suprotno od toga – kudi, napada, osuđuje. I čovjek se teško nosi s njim. I možda odmah misli kako ga to sam Bog kudi, napada, osuđuje pa osjeća prezir prema sebi. Možda zbog toga izbjegava baš ono što ga spašava od takvog odnosa prema sebi, Bogu, drugima – molitvu, svetu misu.
Je li Bog baš djeluje tako da nas gura od sebe? Je li nas čini toliko bijednima da počnemo prezirati sebe a time i druge? Djeluje li tako da nas gura dalje i od drugih, da se zatvaramo u sebe a druge gledamo kao protivnike od kojih smo ugroženi? Nije. A kako Bog djeluje? Kao dobri otac ili dobra majka. Ljubavlju nas privlači, ljubavlju a ne strahom obvezuje da biramo dobro. Zna naše nestašluke, ali nas ne odbacuje. Nikada. Njegova ljubav je bezuvjetna. I veća od našeg grijeha. Svakoga. I u Njegovim očima smo vrijedni. Ta, za nas je sebe dao; da nas iskupi od naših grijeha, da nas vlastiti grijeh ne udalji od Njega. Zato On naš grijeh uzima na sebe i nosi ga (u sakramentu pomirenja to i fizički osjetimo; teret krivnje je skinut a mi lagani, ponovno nevini poput djece). On nas ne čini ni protivnicima u odnosu na druge, naprotiv, stalno tumači da smo braća i sestre i da će drugi po našoj međusobnoj ljubavi znati da smo Njegovi.
Prepoznati Duha Svetoga
Naše tijelo hram je Duha Svetoga. U njemu Duh Sveti govori, tješi, poučava, svjedoči, uvodi nas u cjelovitu istinu, ističe Tomislav Ivančić pitajući se kako možemo razlikovati govor Duha Svetoga od govora našega duha, naše podsvijesti kao i od govora drugih, posebno zlih, duhova. Na navedeno pitanje odgovara: „Duh Sveti jedan je u Crkvi, u Svetom pismu i u nama. Prema tome, čim su riječi koje u sebi čujemo suprotne nauku Crkve ili riječima Svetog pisma, jasno je da to nije govor Božji. Također, ako taj govor tjera u strah, očaj, ako osuđuje umjesto da smiruje onda to sigurno nije govor Duha Svetoga. Duh Sveti tješi, poziva na obraćenje, ohrabruje i nosi nadu, oživljuje, spašava i vodi Isusu, jer je njegov Duh. Duh Božji tjera strah, čisti od grijeha, oslobađa od robovanja grijehu i tijelu. On je Duh slobode“.
Je li sad jasnije čiji je to glas koji te prvo gura u grijeh a zatim osuđuje i čini bijednim i jadnim, odbačenim? Je li sad jasno komu je cilj čovjeka udaljiti od Boga i od drugih ljudi? Nadamo se da jest. Kao i to da se s tim glasom brzo treba “obračunati”. U protivnom smo u velikoj opasnosti da nas pobijedi. Je li sad jasnije zašto i papa Franjo uporno govori o Bogu punom milosrđa, proglašava godinu milosrđa, nudi potpuni oprost? Naravno da je jasno. Bog oprašta i daje čovjeku koji se iskreno (ne protokolarno) kaje novo srce te on unatoč grijesima živi radosno i trudi se činiti dobro znajući da će Bog nadoknaditi ono što nedostaje. Takav čovjek ne osuđuje nikada ni sebe ni druge jer zna da smo svi slični i svi potrebni neiscrpne Božje ljubavi. Bog je ljubav sama. Nama oprašta i pomaže ne zato što je svemoćan već prvenstveno zato što mu je stalo do nas, što smo njegova ljubljena djeca. Biti dionik te ljubavi znači biti dio lanca, tvoriti klupko veza, koncentričnih krugova dobrote, prihvaćanja, praštanja…
Bog unosi mir a Sotona nemir u čovjekovu dušu. Bog želi da mu pripadamo, nikad nas ne odbacuje; nikad nas ne ostavlja same. On je naš štit, hridina, utočište naše. Milosrdni Otac koji u zagrljaj prima djecu svoju ne obazirući se na njihove grijehe. Zna za njih ali smo mu važniji od grijeha – ta za nas je život dao. I svojom žrtvom skinuo grijehe s naših leđa. Uklonio unaprijed zapreku između nas Stvoritelja. I dovijeka ćemo ga zbog toga hvaliti i veseliti se jer smo već spašeni. Grijeh osude koju u sebi nosimo poput mlinskog kamena on je preuzeo. On nam je sudac a ne mi sami sebi. I ako nas i srce osuđuje on je veći od našega srca; njegovo milosrđe veće je od našega grijeha.
Zato mu zahvaljujemo i poput svetog Pavla prepoznajemo njegovo djelovanje u plodovima Duha (ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, krotkost, postojanost… Gal 5,22). Okrenutost prema Bogu koji je sama ljubav, a ne prema sebi i svojim slabostima – drži nas jakima na pučini života. Sjetimo se samo sv. Petra: hodio je po vodi dok je gledao u Gospodina, dok se oslanjao na njega. Čim je pogled spustio, oslonio se samo na sebe – vidio je samo svoje slabosti i potonuo. Slično se svakom čovjeku događa. Ako dopusti da ga Neprijatelj uvede u klupko svojih zamki samo će se udaljavati od Gospodina. Udaljujući se od Gospodina udaljit će se neminovno i od ljudi, čak i od samoga sebe. S vremenom će možda i mrziti Onoga koji je za njega život dao i koji ga voli više nego on sam sebe. Da se to ne bi dogodilo važno je ustrajati u dobru i ne obazirati se na zamke i optužbe oca laži i Neprijatelja čovjeka od početka.
Otkinuti se od plodova svoje aktivnosti
Važno je i poslušati savjet jednog mudrog redovnika o tomu kako zadržati mir u svojoj duši. Naime, mnogo je kršćana koji se doista trude živjeti kršćanskim životom pa ipak su prečesto nemirni neovisno o tolikim dobročinstvima koje čine. Osobito za njih ali i za sve druge vrijedi usvojiti ono što poznati redovnik i kršćanski duhovni pisac Thomas Merton u svom poznatom djelu (Nitko nije otok) preporučuje: „Da se smirimo u dubini svoga bića, moramo se otkinuti od plodova svoje aktivnosti. Moramo se povući donekle od plodova koji su onkraj našega nadzora i zadovoljiti se dobrom voljom i radom koji su smireni izraz našeg unutarnjeg života. Moramo se zadovoljiti da živimo, a da ne motrimo svoj život, da radimo, a ne očekujemo neposrednu nagradu, da ljubimo bez trenutačna zadovoljstva, da postojimo bez posebna priznanja. Samo kada se odričemo sebe, možemo biti u miru sa sobom. Ne možemo naći sreću u svom radu, ako se neprestano guramo onkraj sebe i onkraj područja svoga rada da se nađemo veći nego što jesmo. Naša je kršćanska sudbina stvarno velika: ali ne možemo postići veličinu, ako ne izgubimo svaku težnju da budemo veliki“. Ljubav je mjera prepoznatljivosti kršćana. I tko ljubi taj je i milosrdan, taj prašta i ne osuđuje nikoga, blag je, strpljiv i postojan u dobru. Neovisno o životnim okolnostima takav čovjek zna da ide Božjim putem i Božji blagoslov na njemu počiva.
Fra Ivica Jurić