U svetom pismu čitamo kako je Bog svjetlost i kako tame u njemu nema nikakve. Nadalje, u istoj (Ivanovoj) poslanici kaže se da ako u svjetlosti hodimo – imamo zajedništvo jedni s drugima i s Bogom (usp. 1 Iv 1, 5-7). Iz navedene misli zaključujemo da je naš način života, znači naše ponašanje, naši međuljudski odnosi mjesto gdje se Bog može iskusiti, osjetiti. Drugim riječima, put do Boga nije put obilježen samo razmišljanjem, meditacijom, već svakodnevnim životom u svim svojim dimenzijama. Boga doživljuje, osjeća, najviše onaj tko nastoji živjeti po evanđelju. Zanemariti stoga svakidašnji život, potrebe ljudi kojima smo okruženi a tražiti Boga samo u samoći, na nekim izoliranim, posebnim mjestima i u posebno vrijeme kao da bi on samo tamo bio, i kao da bi ga se samo tamo moglo iskusiti – značilo bi krivo tražiti.
Put do Boga
“Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti” (Iv 14,23-24), reče Isus jednom učenicima. Eto načina kako preko slušanja i življenja po Božjoj riječi doći do Boga. Štoviše, čak Bogu dopustiti da preko svoje Riječi dođe do nas i ispuni nas svojim blagoslovom. Najkraći put do Boga je put vršenja njegovih zapovijedi. Vjera funkcionira jedino ako se živi. Kao skup istina, pravila, običaja… a bez odnosa s Bogom i drugim čovjekom nalik je ptici bez krila, sterilnoj ideologiji koja se razmeće i iscrpljuje samo u nadmudrivanju a životu koristi koliko i slomljeni kišobran.
Sve navedeno upućuje na to da su drugi ljudi, njihov svakodnevni život i naš svakodnevni život „mjesta“ susretanja s Bogom. Krist, primjerice, nije nikada govorio ljudima tako da s visoka ‘nalaže stvari’, poučava ih apstraktno već uvijek polazeći od života, dijeleći s njima svakodnevni život i njegove poteškoće. Primarni cilj njegovog govora nije bio komunicirati neku teoriju, još manje dominirati nad njima docirajući, već prvenstveno otvarati prostor za susret, uvoditi ih u Božju blizinu.
Važno je sebi posvijestiti – ne samo teoretski već prožimajući time svoju životnu praksu – ono što papa Benedikt u knjizi Osloboditi slobodu (str. 20.) naglašava a to je da “pored stvarne Isusove prisutnosti u Crkvi, u sakramentu, postoji i ona druga stvarna Isusova prisutnost u malenima, u pogaženima ovoga svijeta, u posljednjima u kojima želi da ga pronađemo”.
Stoga i mi kad govorimo o Bogu trebamo činiti isto: ne samo prenositi neku poruku već stvarati savez, dovoditi ljude Bogu i Boga ljudima polazeći od njihovih problema, interesa, čežnji, razočaranja. Pritom se treba čuvati dviju zamki u koje upadaju fundamentalist i ateist, o čemu, primjerice, govori Hadjadj u knjizi Kako danas govoriti o Bogu? Naime, obojica su na svoj način ‘opsjednuti’ Bogom i o njemu govore nepodnošljivom lakoćom koja prave vjernike vrijeđa. Jednom je Bog zakrpa za sve rupe u znanju, odgovor i na nepostavljena pitanja, a drugome je i samo spominjanje Boga izvor problema koji bi kao nestali kad bi Boga nestalo iz javnog diskursa. Pravi vjernik zna da govoriti o Bogu znači, s jedne strane, truditi se koliko je god moguće komunikacijskim vještinama Boga približiti ljudima ali i, s druge strane, znati da najveća moć uvjeravanja ne dolazi iz retorike, već iz etike. Čovjek najveću snagu ne crpi iz argumentirane misli, oko koje se treba svakako truditi, već iz moralnog karaktera – autentičnog života.
Dođite k meni svi vi umorni…
Druga misao koja govori o Kristovoj prisutnosti u našim životima i njegovoj jedinstvenosti glasi: “Dođite k meni svi vi umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako” (Mt 11,28-30). Kako jednostavne a kako lijepe, utješne misli! Mi smo ih puno puta čuli pa smo u velikoj opasnosti da nam postanu tako obične, svakodnevne. Međutim, one to nipošto nisu zato što ni Krist nije običan.
Premda Krist govori sasvim obične, svima poznate riječi ipak iz njegovih usta one zvuče sasvim drugačije. Imaju autoritet, jasnoću, dubinu, ljepotu – jer su odraz onoga koji ih izgovara. I jer to nisu samo riječi. U njima je život, snaga jer nema razlike između njih i života onoga koji ih izgovora. Evanđelist Marko uviđajući tu Kristovu snagu zapisao je da su slušatelji visjeli o njegovoj riječi (usp. Mk 1,22).
“Kod Platona i Cicerona čitao sam vrlo mudrih i divnih misli; ali nikad nisam ni kod jednog pročitao: ‘Dođite k meni svi umorni i opterećeni’”, zapisao je sv. Augustin.
Zaista je Isus je jedinstven, originalan. Gotovo je nemoguće ostati ravnodušan, ‘neokrznut’ njegovom dobrotom pa i nakon čitanja barem jednog dijela Evanđelja. Zašto? Zato što Isusova riječ nije poput drugih riječi. Ona liječi. Umiruje. Tješi. Ispunja smislom. Isus to i kaže svojim učenicima: „Riječi koje sam vam govorio duh su i život su” (Iv 6,63).
Biti bližnji
Svjestan te jedinstvenosti Krista bio je i jedan od najvećih pisaca svih vremena – F. M. Dostojevski. To svjedoče sljedeće njegove misli:
“Ja vjerujem da nema ničeg divnijeg, dubljeg, simpatičnijeg, razumnijeg, ljudskijeg i savršenijeg od Krista. Kad bi mi netko mogao dokazati da je Krist van istine, i kada bi istina zbilja isključivala Krista, ja bih radije ostao s Kristom, nego s istinom. Bez Krista sve odjednom postaje odvratno i grešno. Pokažite mi nešto bolje od Krista! Pokažite mi vaše pravednike koje ćete staviti na mjesto Krista”.
Božja riječ uvijek je nova, snažna. Ona ima moć da nas smiruje; podari nam jasnoću kad smo u sumnji, snagu kad očajavamo, smisao kad nam se zatamne obzori, sigurnost i jasnoću kad nam se na moru života svaki vjetar istovremeno učini dobrodošao i suvišan. Božja riječ širi obzorje, otkriva pravi put kad čovjek izgubi busolu, kad izgubi volju za životom pa ne zna ni što bi, ni odakle bi počeo. Božja riječ nas ozdravlja. Kako? Tako što joj dopustimo da nas obuzme, da nas njezin duh prožme. Onda će biti moguće da i naše riječi i misli budu jasne, duboke, smislene i pune nade, dijaloške, obzirne, bez osuđivanja.
Uloga Crkve, nas njezinih kćeri i sinova, nije samo u tome da pružimo određenu poruku/informaciju tolikim ljudima koji su se uslijed velikih društveno-kulturnih promjena pogubili. Naša je uloga je biti bližnji, zajednički hodati s njima dijeleći radosti i žalosti života. To su na svoj način uspjeli mnogi sveci i svetice ali i sasvim obični ljudi. Ipak ćemo ovom prigodom istaknuti jednu sveticu – Sv. Katarinu Sijensku, crkvenu naučiteljicu i mističarku – koja je svojom duhovnošću i mudrošću, premda nije imala formalnu naobrazbu, ostavila neizbrisiv trag u povijesti Katoličke Crkve.
Na osobit način je važno istaknuti kako je uspijevala integrirati svoju duhovnost s etičkim, socijalnim i političkim djelovanjem. Tako je mnoge pojedince, obitelji, i međusobno zaraćene gradove pomirila, karitativno pomagala u vrijeme kuge, papu Grgura XI privoljela da se iz avignonskog sužanjstva vrati u Rim itd. Iz njezina, i mnogih drugih primjera koje ovdje preskačemo a čitateljima su poznati, vidljivo je kako je moguće u svakom vremenu svojom otvorenošću i suradnjom “dovoditi Boga” ljudima i ljude Bogu te svoje poslanje učiniti plodonosnim za Crkvu i društvo.
Ljubav prema grešnicima čini nas sličnim Bogu
Pritom nije toliko važan rezultat koliko samo nastojanje, volja da se pomogne drugima, sebi. U tom nastojanju ismijavanje, prezir ili grijesi drugih ljudi ne smiju nas obeshrabriti i zaustaviti. Pouku o tome pruža nam i još jedno dojmljivo promišljanje jednog od najvećih romanopisaca svih vremena – F. M. Dostojevskoga, s kojim i završavamo ovo promišljanje:
“Ne bojte se grijeha svoga, čak iako ga spoznate, samo ako se kajete, a Bogu ne stavljajte uvjete. Prije nego što doista ne postaneš svakome brat, neće nastati bratstvo. Nikada ljudi neće moći nikakvom naukom i nikakvim pomoćnim sredstvima podijeliti među sobom svoja dobra i svoja prava, a da ne učine jedan drugome krivo. Uvijek će svakome biti malo, i uvijek će mrmljati jedan na drugoga i uništavati jedan drugoga. Dragovoljno, potpuno svjesno i ničim prisiljeno žrtvovanje sebe cijelog na korist svih, po mojem je sudu znak najvišeg samovladanja, najveće slobode vlastite volje. Dobrovoljno položiti život za sve ljude, ići za sve na križ, na lomaču, može samo najrazvijenija ličnost. Braćo, ne prezirite ljude zbog njihovih grijeha; ljubite ih i onda kad su grešnici, jer takva nas ljubav čini sličnima Bogu”.
U ljubavi smo, dakle, a ne u osudi i odbacivanju prema grešnicima najsličniji Bogu. Grijeh se odbacuje a čovjek grešnik se prihvaća, pomaže i popravlja, ako pomoć prihvaća. Od početka do konca vremena gotovo iste se stvari događaju. Doduše, događaju se različitim ljudima i na drugačije načine ali sve bitno je u biti isto ili jako slično. Zato je važno učiti od iskustva starijih, učiti iz knjiga, osobito iz Knjige na knjigama. U njoj Bog progovara o sebi ali i o nama. Ona ne daje sve odgovore, jer neke moramo pronaći sami, ali odgovore na ključna pitanja daje. I nisu toliko problem nejasnoće u njoj koliko provedivost onih jednostavnih Kristovih uputa za život.
Dao Gospodin da i mi crpeći mudrost iz njegove riječi i boraveći u njegovoj blizini budemo podrška i poticaj svakom čovjeku da slijedi put Božji i bude blagoslov svakom čovjeku. Hodeći tako životnim putom u kuću Božju, između progonstava svijeta i utjehe Božje, od zemlje ćemo stvarati predvorje raja (kraljevstvo Božje) ne odbacujući odgovornost za ovaj svijet već dijeleći njegovu svakodnevicu tako da je preobražavamo.
Fra Ivica Jurić
Foto: https://www.pexels.com/