Ne dajte se zbuniti ovim naslovom. On je tu samo da privuče vašu pažnju i zadrži je do kraja teksta. Zapravo, naslov parafrazira nedavnu misao koju je papa Franjo uputio jednoj grupi vjernika na audijenciji u Rimu. I doista misao pogađa u “sridu”, kako mi to u Dalmaciji redovito kažemo kad ne želimo okolišati već reći samu bit stvari (in medias res, rekli bi Latini). Ukratko, u želji da što više vjernika uključi u aktualni sinodalni hod Crkve Papa je podsjetio da potreba za aktivnijim sudjelovanjem vjernika laika u Crkvi nije plod neke teološke novosti, niti zahtjev bolje funkcionalnosti (zbog smanjenog broja svećenika). Ona je još manje izraz neke, u naše vrijeme sve prisutnije, odmazde onih koji su u prošlosti bili marginalizirani na bilo koji način.
Potreba većeg uključivanja kao i boljeg vrednovanja vjernika laika u poslanju Crkve proizlazi iz samog sakramenta krštenja kao i iz drugih sakramenata, osobito sakramenta krizme i ženidbe. Ona se temelji na ispravnoj viziji Crkve kao naroda Božjega (Lumen gentium, 1), u kojoj su laici punopravni članovi zajedno sa zaređenim službenicima i posvećenim osobama. U Božjem hodočasničkom narodu, koji je Crkva, ne bi smjelo biti aktivnih i pasivnih subjekata, onih koji navješćuju i svjedoče Evanđelje i drugih koji samo pasivno sudjeluju u istom. Svaki krštenik, neovisno o njegovoj funkciji u društvu, naobrazbi, socijalnom statusu i sl. treba biti aktivan subjekt evangelizacije (Evangelii gaudium, 120).
Crkva nastavlja Kristovo poslanje donoseći u snazi Duha Svetoga radosnu vijest siromasima; slijedi Kristov put siromaštva, poslušnosti Božjoj volji i služenja (Ad gentes, 5). Isto je poslanje svim krštenicima (naviještati Kristov nauk) premda se provodi kroz različite službe i na različite načine, ovisno o kontekstu u kojem se događa. Istina je da su vjernici laici pozvani živjeti svoje poslanje ponajprije u svjetovnoj stvarnosti/dimenziji (Lumen gentium, 31) u koju su svakodnevno uronjeni (obitelj, posao, društveni angažman), to ipak ne znači da ne trebaju svoje sposobnosti, karizme i vještine, koristiti i za bogatiji život crkvene zajednice kojoj pripadaju.
Dapače, u poslanju se vjernici laici, posvećene osobe i zaređeni službenici Crkve međusobno nadopunjuju tako da je sasvim logično da vjernici laici sudjeluju u animiranju liturgije, vođenju kateheza, zatim da sudjeluju aktivno u strukturama upravljanja: vijećima za planiranje i provođenje pastoralnih aktivnosti (pastoralno i ekonomsko vijeće) itd. Isto tako je logično da i zaređeni članovi i posvećene osobe sudjeluju u poslanju Crkve u društvu tj. da skupa s vjernicima laicima poput evanđeoskog kvasca iznutra prožimaju društvo kršćanskim vrijednostima doprinoseći svojim aktivnostima njegovoj humanizaciji i posvećenju.
Naravno, otvaranjem mogućnosti aktivnijeg sudjelovanja vjernika laika u donošenju odluka, procesi će sasvim sigurno biti složeniji i dulji te će češće dovoditi i do kompromisnih rješenja. Međutim, na taj način će sposobnost prosuđivanja osobito specifičnih stvari i fenomena u društvu biti veća, a rizik od pogrešaka u pastoralnom djelovanju manji. Prakticiranjem, pak, suodgovornosti u konkretnim stvarima između vjernika laika i svećenika (župnika) omogućit će prevladavanje dihotomije, smanjenje straha i porast međusobnog povjerenja.
Župa je konkretan ambijent vjerničkog života. Ona je privilegirano mjesto gdje se uči, slavi i živi vjera. Ona je euharistijska i organska zajednica (Christifideles laici, 26) u kojoj se na sustavan način ostvaruje suodgovornost i suradnja vjernika laika za poslanje Crkve. Zato je jako važno razumjeti vrijeme i potrebe ljudi; odustati od povlačenja u same sebe (svoju župnu zajednicu), u nostalgiju za prošlošću kakva, uostalom, nikad nije ni bila, već surađivati s drugima. Važno je i izbjeći bjesomučnu potragu samo za funkcionalnim preustrojima te naglasak staviti na prepoznavanje „znakova vremena“; gledati na promjene kao na kairòs u kojem se može i treba zajedno hoditi s drugima dobro razlučujući duhove na ovom životnom hodočašću u kojem se često nalazimo između progonstva svijeta i utjehe Božje.
Promijenjen društveni kontekst
Odnos društva prema vjeri i Crkvi jako se promijenio posljednjih desetljeća. Umjesto nekadašnjeg neprijateljskog raspoloženja danas je indiferentnost najveći izazov. Ostalo je malo deklamiranih ateista ali se povećao broj praktičnih ateista i distanciranih vjernika. Oni koji napuštaju katoličku vjeru ili odlaze u druge kršćanske vjeroispovijesti ili druge religije rijetko traže nešto više. Naprotiv, oni redovito traže manje. Naime, u vrijeme obilja ili kriza, životnih nevera uvijek je privlačno i poprilično jednostavno odbaciti ‘suvišan’ teret. Sve što je pritom potrebno jest promijeniti odnos između sebe i Boga, tj. zamijeniti uloge težeći za sve većom slobodom postajući tako onaj koji sudi, određuje, mijenja sve, uključivo i religiju. Umjesto vlastite promjene tako nužnim postaje promijeniti sve drugo.
Navedeni fenomen „širenja prostora slobode“ kao da ne poznaje granica. Kultura koja se nekad nazivala kršćanskom sada sve više sumnja u autoritet, objektivnu moralnost, čak i u objektivnu istinu.
Prijelaz od društva reda i sigurnosti u društvo gotovo stalne promjene, nesigurnosti i rizika zahtijeva i promjenu u životu župne zajednice. U vremenu brzih promjena, sve naglašenije diferencijacije društva (individualizacije i individualizma), zaborava kulturnih i vjerskih korijena, isključivanja Boga (sekularizam), župna zajednica je pozvana biti mjesto zajedništva, mjesto u kojem se izgrađuje identitet, ambijent u kojem ima mjesta za svakog tragatelja i u kojem se može tražiti i osjetiti Božja prisutnost.
Da bi se navedeno ostvarilo potrebno je ponajprije promijeniti mentalitet, način razmišljanja te na župnu zajednicu ne gledati kao na neku strukturu, teritorij, zgradu, već kao na zajednicu vjernika. Teritorij je, dakako, važan ali ne samo kao fizički prostor već prije svega kao životni i antropološki prostor, prostor odnosa. Posljedično, to znači da župna zajednica u svom misionarskom poslanju treba izići iz „hrama“ te biti prisutna i tamo gdje su ljudi, gdje je život: biti sol, kvasac i svjetlo (svijeta) na teritoriju gdje se nalazi. Da bi svoje poslanje uspješno vršila, nužno je da se svojim aktivnostima utjelovi u teritorij. Ako ne prodire u društvo i ne preobražava ga, vjera ostaje neplodna i apstraktna. Jedan od prvih koraka koje zahtijeva ta obnova jest prijelaz od autoreferencijalnog, statičnog načina pastoralnog djelovanja na novi način, koji će se zasnivati na zajedničkom promišljanju, većoj kreativnosti i uključivosti karizmi i kompetencija svih vjernika članova župske zajednice.
Jednako tako, važno je prevladavati i logiku „zamjene“, prema kojoj bi za poboljšanje općeg stanja u Crkvi bilo dovoljno samo jednostavno „zamijeniti“ zaređene članove laicima, na raznim područjima, prije svega na onim ključnim položajima ili pastoralnim djelatnostima i tako bi svaki problem bio „riješen”. Umjesto zamjene i međusobnog osporavanja (natjecanja), potrebno je nadasve obnoviti poziv na zajednički hod (sinodalnost); zajedno rasti sinergijski doprinoseći rastu Crkve i društva, djelujući svatko prema vlastitom pozivu i poslanju (ekleziologija zajedništva). U tom smislu svi su pozvani doprinijeti da župna zajednica ne bude statična već dinamična stvarnost: prostor susreta i zajedništva, prostor u kojem se održavaju tribine, konferencije, različiti kulturni sadržaji, mjesto za aktivnosti različitih crkvenih pokreta i zajednica. Sve navedeno doprinijet će da se vjernici laici ne osjećaju kao gosti već kao domaćini u Crkvi u čijem poslanju sudjeluju na svim područjima razvijajući karizme koje su od Boga primili.
fra Ivica Jurić
Gospa Sinjska, L (2023), 1; 21-22.