Sinodu biskupa osnovao je papa Pavao VI. 1965. godine s nakanom da održava i širi autentični duh Koncila. Sinoda je sve do nedavno bila skup predstavnika katoličkog episkopata čija je zadaća pomagati savjetima Svetom Ocu u upravljanju Crkvom. Njezina je zadaća u načelu savjetodavna. To znači da sinoda raspravlja o pojedinim pitanjima, iznosi želje i prijedloge, ali ne donosi odluke. Za razliku od općeg sabora sinoda je papino savjetodavno tijelo, u čijem radu sudjeluju predstavnici biskupâ iz svake zemlje, dok se na općem ili ekumenskom saboru okupljaju svi biskupi iz cijeloga svijeta na čelu s nasljednikom sv. Petra te donose obvezujuće odluke za sve članove Crkve. Odlukom pape Franje iz 2018. aktualna sinoda o sinodalnosti prva je sinoda koja će uključivati izaslanike s pravom glasa koji nisu biskupi. Naime, gotovo trećinu od 364 delegata s pravom glasa birao je izravno Papa, uključujući laike, svećenike, posvećene žene i đakone. Od svih delegata, članova Sinode koju je papa Franjo započeo u listopadu 2021., pedeset i četiri člana s pravom glasa su žene, što također predstavlja veliku novost u odnosu na prethodne sinode.
Tri razine održavanja Sinode
Kako je predviđeno dokumentom Episcopalis communio, kojim je papa Franjo 2018. obnovio Institut biskupske sinode, Sinoda se odvija u sasvim novom obliku koji uključuje tri glavne faze. Prva faza je faza uključivanja cijelog Božjeg naroda u Sinodu kroz mnoštvo različitih susreta u životu mjesnih Crkava za koje su bili pripremljeni i materijali. Zatim se kratki zaključci svih uključenih župnih zajednica, pokreta, redovničkih ustanova šalju u nad/biskupiju. Nad/biskupije objedinjuju zaključke i prijedloge na razini pojedinih biskupskih konferencija i Istočnih Katoličkih Crkava u jedan dokument (Instrumentum laboris 1), koji je radni dokument za idućih sedam kontinentalnih sastanaka čiji zaključci će doprinijeti izradi završnog dokumenta (Instrumentum laboris 2) za Biskupsku sinodu u Rimu čiji prvi dio je nedavno završio. U navedenom dokumentu sintetizirana su iskustva, mišljenja i prijedlozi koji su plod slušanja i promišljanja Božjeg naroda diljem svijeta. Nakon završetka Biskupske sinode (iduće godine u listopadu u Rimu) slijedi završna, treća faza – faza primanja s povratkom u mjesne Crkve; faza prihvaćanja i realiziranja donesenih smjernica u posinodalnoj pobudnici.
Sinodalni proces univerzalne Crkve, dakle, već je prošao kroz biskupijske, nacionalne i kontinentalne faze. Njegov vrhunac ostvaruje se u dva zasjedanja u Vatikanu. Prvo je započelo 4. listopada i završio 29. listopada 2023. dok će se drugo održati u listopadu iduće godine. Cilj zasjedanja jest iznjedriti neobvezujuće savjete papi Franji u sklopu široke teme “Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje”.
Ovakav način vođenja Sinode u kojem sudjeluje čitav Božji narod sasvim sigurno je velika novost za Crkvu i veliki izazov. Izazov stoga jer je, barem se meni tako čini, još uvijek previše onih koji razmišljaju kako se taj sinodalni hod njih ne tiče, kako će proteći kao i svi prethodni i kako se zapravo ne radi ni o nikakvoj novosti.
U njihovu slučaju se i ne radi jer novost nisu prepoznali niti se posljedično uključili u sinodalni hod kako bi dali svoj doprinos i učinili da se željene promjene u Crkvi i ostvare.
Duh Sveti protagonist Sinode
Sinoda nije parlament, ispitivanje mišljenja; ona nije i ne smije biti crkvena “konvencija”, “studijska konferencija” ili “politički kongres”, već događaj milosti, “proces ozdravljenja vođen Duhom” istaknuo je papa Franjo u homiliji svete mise kojom je otvoren sinodalni hod Katoličke Crkve. Sinoda, dakle, “nije izbor demokratizacije”, već “pitanje dubokog identiteta”. U demokraciji odlučuje većina. U Crkvi ne. Premda sinodalnost ima neke demokratske elemente njezina struktura, zapravo struktura same Crkve je sasvim drugačija. Crkva ima svoje ustrojstvo koje je ustanovio Krist, nju vodi Duh Sveti preko izabranih osoba koje nastavljaju apostolsko poslanje naviještanja Evanđelja, dijeljenja sakramenata i brige za svakog čovjeka, osobito onog marginaliziranog i siromašnog.
Crkva je događaj Duha Svetoga, koji je pravi protagonist Sinode. Duh Sveti ne poništava već usklađuje različitosti čineći od njih jednu simfoniju, simfoniju služenja u radosti poslanja. Sinodalnost, dakle, nije uvođenje demokracije u Crkvu, natjecanje za veći ‘broj ruku’ koje o svemu odlučuju, već slušanje drugih u otvorenosti Duhu Svetomu kako bismo kroz molitvu, dijalog, diskusije došli do sve većeg suglasja u odlukama i prijedlozima koje se tiču dobra svih vjernika.
Drugim riječima, sinodalni hod ne traži drugu već drugačiju Crkvu; ne drugačiju u smislu promjene nauka već u smislu boljeg razumijevanja, prikladnijeg prenošenja vjere (inkulturacija) i autentičnijeg življenja iste. On ne zahtijeva osnivanje novih struktura već oživljavanje onih već postojećih, osobito vijeća, povjerenstava, pokreta, zajednica, udruga… Ukratko, ide se za većim sudjelovanjem vjernika laika u poslanju Crkve, koje je, u našem slučaju, nakon dolaska demokratskih promjena, uz sve izazove koje je donijelo, otvorilo i nove mogućnosti njihova sudjelovanja koje su tek djelomično iskorištene.
Što se želi postići sinodom o sinodalnošću?
Prvo nekoliko riječi o sinodalnosti. Sinodalnost je stil, način na koji Crkva postoji i vrši svoje poslanje u društvu. Ona je zajednički hod koji predvodi Duh Sveti; proces slušanja, dijaloga, razlučivanja, uključivanja socijalno isključenih osoba. Ona nije tek neki prolazni slogan, susret već trajni modus vivendi i modus operandi Crkve – njezina narav, način postojanja i djelovanja.
Navedenim hodom na koji papa Franjo poziva sve vjernike želi se pojačati zajedništvo u Crkvi, uključiti koliko je moguće više krštenika u poslanje Crkve koje se ostvaruje na različitim područjima i kroz različite aktivnosti od kojih možemo spomenuti samo neke: slavljenje sakramenata u zajednici, zaštita braka i obitelji, zaštita siromašnih, briga za okoliš, briga za odgoj djece i mladih, prožimanje kršćanskim vrijednostima područja kulture, politike, ekonomije…
Instrumentum laboris (radni materijal za Sinodu koji je plod sinodalnog procesa u cijeloj Crkvi) govori o tri prioritetna pitanja na koja Sinoda želi dati odgovore. Definirajući Crkvu kao zajedništvo koje se širi pita se kako možemo još više biti znak i oruđe jedinstva s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskoga roda. Na drugom mjestu navodi pitanje suodgovornosti u poslanju. Pitanje na koje traži odgovor jest – kako dijeliti darove i zadaće u službi evanđelja? Na trećem mjestu nalazi se pitanje sudjelovanja, vršenja zadaća, odgovornosti i autoriteta u Crkvi kako bi ona bila sve više misionarska, sinodalna Crkva. Osim navedenog zasigurno će biti riječi i o pitanju ređenja đakonisa, obvezi svećeničkog celibata, odnosu prema LGBTQ+ osobama itd.
U sinodalnom procesu ključno je razvijati zajedništvo, sudjelovanje i poslanje. To znači posvijestiti sebi da je Crkva sama zajedništvo (s Bogom i ljudima) i da se posljedično svaki vjernik u njoj može osjećati kao „kod kuće“, biti prihvaćen i uključen u njezine aktivnosti.
Osim djelovanja važno je i osluškivati druge, njihove potrebe, radosti i žalosti, uspjehe i razočaranja. Sinodalni hod stoga predstavlja dobru priliku „postati Crkva koja je kadra čuti i slušati“. Osim navedenoga smisao sinodalnog hoda jest da Crkva „postane Crkva blizine“, Crkva suosjećanja, mjesto brige za čovjeka i sve stvoreno. Stoga, Crkva treba biti blizu ljudima; „preuzimati na sebe slabosti i siromaštvo našega vremena, liječiti rane i ozdravljati slomljena srca ljudi Božjom utjehom“. Ukratko, smisao Sinode i zaživljavanja sinodalnog duha nije u tomu da stvara drugu, već drugačiju Crkvu, Crkvu koja se ne odvaja od čovjeka već ga prati u svim okolnostima njegova života.
Fra Ivica Jurić
Iskra, List Župe sv. Ilije proroka u Metkoviću