Progonit će vas jer i mene su progonili ali ne bojte se. I nemojte unaprijed smišljati obranu jer ja ću vam dati mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti nijedan vaš protivnik, reče Isus svojim učenicima nagovještavajući progone kojima će biti izvrgnuti (usp. Lk 21, 15). Isus je pripremao svoje učenike na ono što će s Njim ali i s njima kasnije zbiti. Pa ipak su učenici prečuli Njegova upozorenja i zateklo ih je sve ono što se s njim dogodilo. Skupa s njima i mi se možemo danas pitati zašto su ljudi progonili i ubili Isusa? Završava li slično i svaki pravednik koji je dokraja odan pravdi, istini i ljubavi, koja je u konačnici Bog? Ako jest, što ta činjenica govori o nama ljudima?
Krist je tolike ljude ozdravio i učinio puno dobra – zašto su ga onda ubili? Komu je on kao takav smetao? S njim, koji ni u čemu, ni na koji način nije tražio ništa za sebe; kako je bilo moguće ući u sukob? Da bi na navedena pitanja barem donekle odgovorili osvrnuti ćemo se najprije na nekoliko tekstova iz Ivanova i Markova evanđelja u kojima se govori o razlozima sukoba između Isusa i njegovih protivnika. Nakon toga ćemo promišljati o razlozima zbog kojih ljudi inače progone jedni druge i o načinu da se čovjek ostvari, onako kako je to Stvoritelj zamislio.
Isus i njegovi protivnici
U ono vrijeme Isus ponovno uđe u sinagogu. Bio je ondje čovjek usahle ruke. A oni vrebahu hoće li ga Isus u subotu izliječiti, da ga optuže. On kaže čovjeku usahle ruke: „Stani na sredinu!“ A njima će: „Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti?“ No oni su šutjeli. A on, ražalošćen okorjelošću srca njihova, srdito ih ošinu pogledom pa reče tom čovjeku: Ispruži ruku!“ On ispruži – i ruka mu zdrava! Farizeji iziđu i dadnu se odmah s herodovcima na vijećanje protiv njega kako da ga pogube. (Mk 3,1-6)
Što je Isus ovdje zlo napravio? Ništa. Štoviše, ozdravio je čovjeka. Zašto se farizeji onda ne raduju ozdravljenju? Zar to ne bi bilo sasvim logično? Kao, uostalom, i zahvaliti Kristu na djelu koje je učinio. Umjesto zahvale i sudjelovanja u radosti zbog ozdravljenja bolesnog čovjeka oni, zaslijepljeni ohološću koja vidi samo sebe, nađoše se ugroženi i odlučiše smaknuti Začetnika života. Da su bili ponizni nikada se ne bi našli nasuprot Ljubavi; nikada ne bi dobro djelo proglašavali zlim; nikada ne bi Boga prisvajali sebi već bi nastojali biti Njegova dobra djeca.
U jednoj drugoj zgodi, kad su ga htjeli kamenovati nakon poprilično žustre rasprave kod Hrama na trijemu Salamonovu, upitao ih je: „Mnoga vam dobra djela Očeva pokazah. Za koje me od tih djela kamenujete?“ te im tom prilikom poručio relativizirajući gotovo snagu vlastite riječi a naglašavajući važnost života, djelovanja: „Ako ne činim djela Oca svoga, nemojte mi vjerovati. Ali ako činim, sve ako meni i ne vjerujete, djelima vjerujte pa uvidite i upoznajte da je Otac u meni i ja u Ocu.“ (Iv 10,31; 10,40) Nisu mu povjerovali. I nije pritom bilo toliko sporno Njegovo djelovanje prema ljudima, čuda koja je činio, već to što on čovjek sebe Bogom pravi (usp. Iv 10,32), zatim, okuplja narod i sve ga više pridobiva za sebe (odvlači od njih). Postao je, dakle, prijetnja njihovu statusu u društvu i načinu života.
To se vidi, primjerice, dva poglavlja dalje, u Ivanovom evanđelju, gdje nalazimo sličnu situaciju kao i gore kod Marka, samo što se u ovom slučaju radi o Lazaru, Isusovu prijatelju: „Silno mnoštvo Židova dozna da je Isus ondje pa se okupi, ne samo zbog Isusa već i zato da vide Lazara kojega on bijaše uskrisio od mrtvih. A glavari svećenički odlučiše i Lazara ubiti jer su zbog njega mnogi Židovi odlazili i vjerovali u Isusa.“ (Iv 12, 11) Premda ne nalazimo izrijekom u evanđeljima da su Lazara ubili ipak imamo zapisano da su to planirali učiniti. Naravno, kao i kod Isusa – sve su to činili u lažnoj brizi za narod sažetoj u zaključnoj riječi Vijeća glavara svećeničkih i farizeja, koju kao njezin predsjedatelj izriče Kajfa, veliki svećenik one godine, a u kojoj se kaže da je za njih bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne (usp. Iv 11, 51). A zašto bi sav narod „morao“ propasti, o tome se detaljnije ne govori.
Isus nije dizao revolucije protiv državnih uređenja, premda se radilo o okupaciji, zbog kojih bi onda bilo realno očekivati žestoku odmazdu od Rimljana – i propast naroda. Naprotiv, umjesto revolucije, koju su drugi zazivali i koja nasilno mijenja druge, on je tražio duhovnu evoluciju, neprestani rast u izgradnji karaktera koja mijenja nas same, a onda posljedično i sve druge, cijelo društvo.
Čini se, nažalost, a to i povijest svijeta potvrđuje, kako je borba protiv drugih puno lakša „zadaća“ nego borba protiv sebe. Kako je borba za slobodu lakša od zadržavanja slobode, života u slobodi. Jedino borba protiv sebe jamči sigurnu pobjedu. Samo onaj tko pobijedi sebe slobodan je čovjek, propustan za Božje djelovanje. Jednu stvar u ovom tekstu još valja istaknuti: Kajfa je i ne znajući prorokovao Isusovu budućnost; otkrio nedokučivi plan Božjeg spasenja čovječanstva po Kristu. Krist je zaista taj jedan koji se žrtvuje da spasi narod, i ne samo izraelski narod već sve narode.
Kajfa je, naravno, čuvao sebe i druge poglavare svećeničke i farizeje ne znajući da i on, premda igrajući jako negativnu ulogu, sudjeluje u Kristovu djelu otkupljenja. Zato evanđelist Ivan, pozivajući se na Kristove riječi na osobit način prisutne u Isusovoj svećeničkoj molitvi (Iv 17, 1-26) i ne opisuje Njegovu muku i smrt kao tragičan događaj već o njoj govori kao o Božjoj proslavi u kojoj Bog pokazuje svoju ljubav prema ljudskom rodu na nečuven način (isto i u Iv 13,31-32). Pa ipak premda dragovoljno prihvaća „čašu koju mu dade Otac“ (Iv 18, 11) i odlučno odbacuje Petrov pokušaj obrane, Isus ne zaboravlja upozoriti one koji će progoniti Njega ili njegove učenike: „A sve će to poduzimati protiv vas poradi imena moga jer ne znaju onoga koji mene posla. Da nisam došao i da im nisam govorio, ne bi imali grijeha; no sada nemaju izgovora za svoj grijeh. Tko mene mrzi, mrzi i Oca mojega. Da nisam učinio među njima djelâ kojih nitko drugi ne čini, ne bi imali grijeha; a sada vidješe pa ipak zamrziše i mene i Oca mojega“ (Iv 15, 22-24).
Kierkegaard i pitanje Kristove smrti
Sličnim pitanjima, s kojima smo započeli ovaj tekst, pozabavio se svojevremeno i poznati kršćanski filozof Sőren Kierkegaard u djelu Dvije kratke etičko-religiozne rasprave. Na navedena pitanja Kierkegaard odgovara da su ljudi ubili Isusa jer nije tražio ništa za sebe. Da, baš zato što nije tražio ništa za sebe i moćni, i neznatni, i bogati, i siromašni bili su podjednako ogorčeni na njega. Svatko je od njih gledao svoju korist i u toj samoživosti htio je da se Isus poistovjeti s njima; da bude njihov, da svoj plan prilagodi njihovu. Međutim, On je ostao svoj, do kraja odan Očevu planu spasenja. Ostao je, ako se tako može reći, slobodan, nesvrstan u njihove (i naše) mentalne kalupe a pun ljubavi za sve i prema svima. Krista su, dakle, razapeli na križ upravo zbog toga što je bio ljubav i, što iz toga slijedi, što nije htio bit samoživ.
Upravo zbog toga što nije htio pripadati ni jednoj suparničkoj strani, koja redovito onu drugu demonizira i dehumanizira nego ih je sve želio oplemeniti, privući Bogu, ostao je sam izdan i neshvaćen. Ukratko, zaključuje Kierkegaard: „Moćnici su ga mrzili jer ga je narod htio za kralja [pa im je predstavljao realnu prijetnju], a narod ga je mrzio jer nije htio postati njihov kralj“.
Da, nije htio postati kralj, vojskovođa i povesti borbu protiv neprijatelja koje u svakom razdoblju imamo bilo kao pojedinci bilo kao zajednica, vjerska ili nacionalna, svejedno. Umjesto fizičke borbe protiv drugih inzistirao je na duhovnoj borbi protiv samih sebe. Umjesto revolucije koja ruši druge zalagao se i nalagao svojim učenicima odgojnu evoluciju tj. sustavnu i ustrajnu izgradnju sebe koja pomalo ali sigurno mijenja i cijelo društvo. Odgojna evolucija središnji je dio Božje pedagogije.
Krhkost čovjeka i put do iskustva Božje prisutnosti
Kako se to dogodi da čovjek sasvim dobre stvari proglasi zlim stvarima? Ili dobre ljude zlim ljudima i obrnuto? Tako što se udalji od svog Stvoritelja koji je Put, Istina i Život i izgubi kriterije po kojima bi prosuđivao ljude, događaje i stvari. To se dogodi tako što se udalji od Stvoritelja čiji su stavovi sasvim jasni i koji nas je poučio da ljudi od istine slušaju Njegov glas (u savjesti) i idu za Njim. To ići za Njim znači ne samo poznavati Njegove zapovijedi, istinu, već i da se trude oko vršenja zapovijedi, izvršenja pravde, očuvanja istine i prakticiranja milosrđa poput Njega.
Isus u Ivanovu evanđelju otkriva koji je put do Njega i Oca, kako se to dođe do iskustva njihove prisutnosti u našem životu: “Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći” (Iv 14, 23). Po poznavanju Božje riječi i životu po njezinim mjerilima, dakle, mi „dopuštamo“ Bogu da uđe u naš život i da se tamo nastani, prati nas i nadahnjuje. Vrijedi i obrnuto i to najbolje izriče poznata misao našeg velikog Dalmatinca, sv. Jeronima, čiju 1600. obljetnicu smrti baš ove godine obilježavamo – Nepoznavanje Pisma nepoznavanje je Krista. Na jednom drugom mjestu u Lukinom evanđelju to poznavanje i vršenje Božje riječi Isus stavlja kao glavni kriterij bliskosti s njim: “Majka moja, braća moja – oni su koji riječ Božju slušaju i vrše” (Lk 8, 21). Također je poručio svima onima koji istinu relativiziraju, izokreću kako im se već učini korisnim, od prigode do prigode: “Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskim, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. No, pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja do vijeka; krivac je grijeha vječnoga (Mk 3,28-29).
Don Živko Kustić, najpoznatiji kao dugogodišnji glavni urednik Glasa Koncila, tumačeći navedeni tekst ističe: “Isus, dakle, upozorava da ima i neoprostivih grijeha, premda je došao umrijeti da ljudski grijesi u njegovoj smrti umru. Ovdje kao da sam sebi postavlja granicu. I evanđelist osjeća potrebu protumačiti pa u nastavku kaže: “Jer govorahu: ‘Duha nečistoga ima“. No, što to zapravo znači? Isus govori slušateljima koji njegova dobra djela zlonamjerno tumače. Pripisuju mu suradnju sa zloduhom kako mu ne bi morali povjerovati. Riječ je o protivnicima koji ne žele čuti razloge, saznati istinu s kojom bi se morali složiti. To čine jer njima nije do istine, nego do nametanja svoga stava.
Uzalud ih je stoga uvjeravati jer ni sami ne vjeruju u ono što govore. Oni prema svojim probicima mijenjaju istinu… Grijeh protiv Duha Svetoga o kojemu Isus govori je protivljenje očitoj istini. Takvima se spasenje ne može ponuditi, oni se ne mogu obratiti. Kao da su već u paklu iz kojega ne žele izaći. Oni u svoje razloge ne sumnjaju jer ni u njih ne vjeruju. Bog im je samo smetnja – neprihvatljiva istina”. Put do Boga i ostvarenja svog životnog cilja (života u vječnosti) podrazumijeva život u istinu, trud oko nje, pravde i milosrđa s kojima je neraskidivo vezana.
Potreba za Bogom
Liječnici u dogledno vrijeme mogu pronaći lijek protiv neizlječivih bolesti ili sad protiv koronavirusa, zbog kojeg smo svi već mjesec dana u karanteni, ali tko će pronaći lijek protiv zavisti, taštine, mržnje? Za te bolesti duha ne postoji cjepivo, neka tableta koja će nas osoboditi njezinih posljedica nego treba strpljivo i dugo raditi s ljudima da navedene slabosti pobijede. Je li život dug ili kratak, zanimljiv ili dosadan uvelike ovisi od načina na koji osoba živi, kako gleda na sebe, na druge, na Boga i njegov plan sa sobom, sa svakim čovjekom.
Paul Tilich, poznati protestantski teolog, ističe kako svijest o našoj konačnosti izaziva tjeskobu. Doista, kad čovjek dublje promisli i shvati koliko smo kontigentni, konačni i ograničeni, a toga smo sve svjesniji, pritješnjeni ovom pandemijom koronavirusa, onda nas opravdano može zahvatiti strah. Pritisnuti ovom tjeskobom, ističe Tilich, skloni smo mlatarati okolo tražeći nešto da nas smiri, čvrsto tlo na kojem možemo stajati. Strahove redovito nastojimo ublažiti gomilanjem užitaka, bogatstava, moći i časti (četiri surogata za Boga po Tomi Akvinskom), ali s vremenom se uvjerimo kako su poput nas i sve navedene stvari prolazne i ne mogu nas smiriti. U tom trenutku ne preostaje nam ništa drugo doli zavapiti s psalmistom: „Samo je u Bogu mir dušo moja, samo je u njemu spasenje“ (Ps 62, 1).
To je trenutak u kojem možemo iskusiti istinitost Augustinovih riječi: „Za sebe si nas stvorio, Bože, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi! Naš strah, nastao zbog naše i kontigentnosti svega što nas okružuje, umirit će dakle samo nešto ili Netko tko nije kontigentan. Taj netko je Bog koji je pravi temelj našeg života i jamstvo da će naša radost biti potpuna. Bog je stvorio svijet i čovjeka. Svijet nije savršen. To svakodnevno vidimo. Nije ni čovjek savršen. I to nam je očito, počevši ponajprije od nas samih. Međutim, i čovjek i svijet mogu biti savršeniji. Nisu savršeni ali su usavršivi. I tko će ih usavršavati? Nije li baš Bog stvorio čovjeka da mu bude suradnik, da on sebe, drugog i svijet usavršava? Ako jest, a mi u to ne sumnjamo, onda naš život ima smisla; naša patnja je smislena i život je lijep unatoč svemu. Lijep jer s Bogom gradimo i to što sagradimo vječno će trajati.
Fra Ivica Jurić