Suvremeni čovjek sve je više čovjek bez prepoznatljivih svojstava i jasnih vrijednosti koje oblikuju život. Kao takav on je kadar istovremeno napadati bilo pojedince bilo neka društva, zbog toga što npr. seksualno zlostavljaju žene i istovremeno izrugivati svoju susjedu, lijepu Anu, jer čuva nevinost. Taj moderan musilovski čovjek osuđuje rat jer je to suludo uništavanje života ali i istovremeno hvali dekadentnu filozofiju po kojoj je život samo besmisleno gubljenje vremena. On se naprosto zgrožava zbog zlostavljanja životinja, biljaka, ugrožavanja bioraznolikosti na zemlji ali i zdušno brani ubijanje najnezaštićenijih u majčinoj utrobi. On se prvi zdušno zalaže za očuvanje okoliša zdravim, za potporu različitim sportovima ali i za razaranje duše iznutra različitim ovisnostima o drogi, kocki, pornografiji… On sve više i tradicionalni brak prezire i smatra sakrament ženidbe pukom ceremonijom nevažnih papira a nazovi brakove istospolnih partnera papirima/zakonom “potvrđene” pravom ljubavlju.
On kao da nije svjestan da je vanjska zagađenost okoline, o kojoj sasvim opravdano mnogo pričamo i kojoj mnogo pozornosti predajemo, samo posljedica i zrcalo naše unutarnje zagađenosti kojoj pak ne poklanjamo dovoljno pozornosti. Paradoks je, dakle, u tome da se, s jedne strane, energično borimo protiv zagađenja prirode, dok duhovno zagađenje, koje je uzrok ovom vanjskomu, i dalje smatramo čovjekovim pravom, dapače, njegovom opjevanom slobodom koju nitko ne smije dirati.
Stoga je izgledno samo sljedeće: tako dugo dok god podržavamo tu karikaturu slobode, možemo je slobodno nazvati i slobodom unutarnjeg razaranja duše, njezino će vanjsko djelovanje ostati nepromijenjeno – a naši pokušaji uređenja vanjštine neuspješni. Naime, učestala je zabluda kako ćemo promjenom vanjskog svijeta mi sami postati drukčiji, bolji. To jednostavno nije istina. To bi otprilike bilo kao da si umislimo da ćemo promjenom olovke, pa makar bila i zlatno pero, promijeniti i rukopis. Nećemo. Nema uređenih država, okoliša, okućnica… bez ‘uređenih’ ljudi.
Moderan čovjek ima karakteristike vječnog skeptika, dosljednog jedino u neprestanom pomicanju granica mogućega tj. potkopavanju vlastitih temelja. On je sve sličniji izgubljenom mornaru slomljenog kormila koji u svakom vjetru podjednako vidi i spas i propast. Nijednom se stoga u potpunosti ne predaje jer se ni za što ne želi čvrsto vezati. A ipak se veže. I kad toga nije ni svjestan. I baš uz ono što bi svakako htio izbjeći. On u neprestanom traženju kao da nikako ne nalazi pravi razlog, osobu, misiju… za koju bi se žrtvovao, uložio cijelog sebe u potpunosti. Ubija se od života jer ne uspijeva naći nekoga, nešto za što će se žrtvovati. Rezultat njegove životne filozofije je izvjestan. I svima po nezadovoljstvu vidljiv.
Budući da gotovo nikom ne vjeruje, jer se redovito smatra žrtvom svih i grčevito bori za status žrtve, u stvari je sve češće osamljen čovjek. Koliko god druge opravdano kritizirao i probleme dobro uočavao njemu neprestano izmiče temelj na kojem bi gradio, vrijednosti za koje bi se žrtvovao. I znanje koje posjeduje ne zna najbolje upotrijebiti. To je zato jer znanje koje posjeduje ne angažira, ne mijenja život niti rješava egzistencijalne probleme.
Vrijedno je u tom smislu sjetiti se Wittgensteinove opaske u kojoj on relativizira već dugo prevladavajuću svemoć znanosti i tehnike ukazujući na važnost vjere koja osmišljava život: „Čak ako je odgovoreno na sva moguća znanstvena pitanja, naši životni problemi još uopće nisu ni dotaknuti“. I samo produženje života, o kojem se tako uzvišeno govori i dugo najavljuje, ako nije osmišljeno – i nije drugo doli produženje agonije. Čovjek koji je odbacio Boga sam je sebi potpisao presudu. Od bogatog života ispunjenog nadom i vedrinom ostat će mu prazna ploča s koje je spužvom izbrisao čitav horizont (Nietzsche).
Mnogi se tuže da im je život kratak. Čak i oni kojima je dan dug. A život je taman. Ni kratak ni dug. I nije život lungomare da bi samo zbog dužine bio lijep! On je lijep kad je ispunjen. Osobito dragim ljudima. A bez njih je i kratak život dug. Kad bi život bio bez svršetka i sama pomisao na to trajanje bez kraja umara. Ovako je lijep baš zato što je kratak.
Moderan čovjek neprestano govori o pravima a vrlo rijetko o dužnostima. Ta prava sve češće su vezana uz subjektivne želje pojedinca a sve manje uz objektivne vrijednosti. Pojedinac prvo nešto poželi, zatim to nerijetko postane prava opsesija; nešto bez čega više ne može zamisliti život. Budući da bez toga ne može zamisliti život to brzo postane razlog za političku borbu (protiv diskriminacije, naravno) i nakon dovoljnog medijskog pritiska, zatim dosade s tom željom (tzv. postupnog kuhanja žabe) – želja postane pravo. Samom željom, dakle, nešto postaje opravdano pravo ili pak prestaje to biti i postane nešto bezvrijedno ako ga se ne želi. Trgovačka logika tako je prevladala i tamo gdje to ne bi smio biti slučaj. Na sve se počelo gledati kao na proizvod, koji mogu birati i čiju vrijednost, naravno, određujem ja kao kupac.
Tako se došlo i do prava na izbor – izbor da se začeto dijete rodi ili ubije. Dijete je svedeno na proizvod čiju vrijednost određuje moja želja. Ako želim dijete onda je ono ljudsko biće, anđeo, Božje stvorenje. Ako ga, pak, ne želim onda ono kao nije više dijete već fetus, nakupina stanica, uljez, agresor mog komoditeta itd. Kao da dijete nije zasebna osoba koja ima vrijednost u sebi? Obijest i ugoda zapadnog čovjeka zamračili su mu obzorje pa slavi pobjedu života, pravde, napretka (u Argentini nedavno) ubijajući taj život i čineći veliku nepravdu i zlo.
Zadaća Crkve nije uspavljivanje tog pojedinca i podilaženje njegovim (i svojim ugodnostima) već zaštita života, i po cijenu života. Davno je to Chesterton, apostol razuma, ustvrdio zagovarajući kako ne trebamo Crkvu koja će se mijenjati sa svijetom, već Crkvu koja će mijenjati svijet.
Prihvatiti svoju ograničenost, prolaznost, krhkost i graditi svoj život i međuljudske odnose iz odnosa s Bogom, koji svemu daje pravo mjesto i smisao, značilo bi dobro izabrati. Na pravom temelju graditi. Koliko god hvalili slobodu izbora nije nimalo svejedno koga ćemo i što izabrati kao orijentir svoga života. Naš izbor, unatoč svim okolnostima koje nas izvana određuju, usmjeruje naš život. Rezultat naših odluka, aktivnosti prije ili kasnije će se pokazati. Ne toliko u našem (ne)uspjehu koliko u našem karakteru. Njega izgrađivati iz odnosa s Bogom znači uvijek uspjeti. Čak i onda kad to većini ljudi ostane nevidljivo. Dao nam Gospodin mudrosti da njega izaberemo kao svjetionik na moru života. Drugujući s njim preko njegove riječi, slavljenja sakramenata, šutnje, druženja s ljudima naš život će primiti novu vrijednost, novu snagu i ljepotu.
fra Ivica Jurić